Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske Unije, i njena teritorijem najveća članica. Također je zemlja osnivačica Ujedinjenih naroda, i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti; pored toga je i članica grupa G8 i G-20, NATO-a, OECD-a, Frankofonije i niza drugih međunarodnih organizacija.
Glavni ideali Francuske izraženi su u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Ustavom je definirana kao nedjeljiva, sekularna, demokratska i socijalna država. Jedna je od najrazvijenijih, najbogatijih i najprepoznatljivijih država svijeta, a s 82 milijuna turista godišnje i najposjećenija.[1]
Antika i Srednji vijek[uredi VE | uredi]
Teritorij današnje Francuske ljudi su nastanjivali od prapovijesnih vremena. Iz tog doba ostaju mnoge oslikane spilje, uključujući jednu od najpoznatijih i najbolje očuvanu, onu u Lascauxu.
Grčka kolonija Masalija osnovana je oko 600. godine prije Krista, na mjestu današnjeg grada Marseillea. Istovremeno, unutrašnjost Francuske nastanjuju galska plemena. Granice današnje Francuske, od Rajne do Atlantika, i od Pireneja i Sredozemnog mora do kanala La Manche otprilike odgovaraju granicama keltske države Galije.
Crtež iz Lascauxa
Galiju su postupno pokorili Rimljani između 125. i 52. godine prije Krista. Sjeveroistočna granica Rimskog Carstva na rijeci Rajni pokazala se nebranjivom u 4. stoljeću nakon Krista, kada su započele Barbarske invazije, a rimske provincije u Galiji počeli nastanjuvati Germani.
Sjeverni dio Galije nastanili su Franci, koji su uspjeli pokoriti ostala plemena. Njihov se kralj Klodvig I. preobratio na kršćanstvo 498. godine. Franci su prihvatili galsko-rimsko nasljeđe i romanske jezike. Klodvig je proglasio Pariz svojim glavnim gradom i osnovao dinastiju Merovinga.
Merovinška dinastija vladala je 270 godina, dok ju nije zamijenila dinastija Karolinga, koju je osnovao Pipin Mali. Njegov sin Karlo Veliki ujedinio je franačka kraljevstva i osnovao golemo carstvo u zapadnoj i srednjoj Europi. Papa Lav III. okrunio je Karla Velikog za cara Svetog Rimskog Carstva, čime je uistinu započela duga povijesna veza Francuske i Katoličke crkve.
Karlovo carstvo se raspalo nakon smrti njegovog sina i nasljednika, Luja I. 843. godine je, Verdunskim ugovorom, carstvo podijeljeno između Lujeva tri sina. Istočna Franačka pripala je Ludvigu Njemačkom, središnji dio Lotaru, a Zapadna Franačka Karlu II. "Ćelavom". Upravo se Zapadna Franačka nalazila na teritoriju koji otprilike odgovara području današnje Francuske, te je bila prethodnicom moderne Francuske.
Karlo Veliki i Ljudevit I. Pobožni
Karolinška dinastija nastavila je vladati do 987. godine, kada je kraljem postao Hugo Capet. Dinastije Capet (Kapetovići), Valois i Bourbon postupno su ujedinile zemlju, prethodno oslabljenu vikinškim upadima u 9. i 10. stoljeću.
1066. godine je Vilim I. Osvajač, normanski vojvoda, pokorio Englesku i postao engleskim kraljem. Uveo je francuski kao službeni jezik (što je utjecalo na evoluciju staroengleskog u srednjeenglski jezik), feudalni sustav i imovinski katastar. Miješanjem Normana i Anglosasa počinje se formirati engleska nacija.
Francuski su vitezovi igrali značajnu ulogu u Križarskim ratovima, do te mjere da je arapska riječ za križara Al-Franj, što znači Franak.
1328. godine bez nasljednika umire Karlo IV. "Lijepi". Prema Salijskom zakoniku, kruna nije mogla pripasti ženi, niti rođaku po ženskoj liniji. U skladu s time, krunu umjesto engleskog kralja Edvarda III. nasljeđuje Karlov rođak Filip IV. Edvard je osporio njegovo nasljedstvo, pa su Engleska i Francuska 1337. godine započele sukob koji je kasnije prozvan Stogodišnjim ratom. Iako su tijekom rata izgubili značajnu količinu teritorija, Francuzi su pod vodstvom Ivane Orleanske uspjeli vratiti većinu izgubljenih posjeda.
U to je doba Francuska, kao i ostatak Europe, bila zahvaćena epidemijom kuge, koja je prepolovila Francusku populaciju od 17 milijuna ljudi.
Od Renesanse do Napoleona[uredi VE | uredi]
Za vrijeme Renesanse, Francuska je vodila ratove sa Svetim Rimskim Carstvom, poznate pod imenom Talijanski ratovi. Došlo je do standardizacije francuskog jezika, koji će postati jezikom europske aristokracije.
Francuska moć u Europi je postupno rasla, da bi kulminirala za vrijeme kralja Luja XIV. u 17. stoljeću. Francuska je tada imala najbrojniju populaciju na kontinentu i enorman utjecaj na europsku politiku, ekonomiju i kulturu. Francuski je postao jezikom diplomacije, znanosti i književnosti, te je ostao najznačajniji svjetski jezik sve do 20. stoljeća. Francusko se kraljevstvo prostiralo Sjevernom Amerikom, Afrikom i Azijom, te je bilo manje samo od Britanskog Carstva.
Juriš na Bastilju
Pod vladavinom Luja XV. Francuska je pretrpila poraz u Sedmogodišnjem ratu i izgubila dio prekomorskih posjeda, ali je stekla nove teritorije u Europi, poput Korzike i pokrajine Lorraine. Luj XV. je svom unuku i nasljedniku Luju XVI. zemlju ostavio u financijski, politički i vojno nepovoljnoj situaciji. On je pak podržavao američku borbu za neovisnost, što je dodatno produbilo francuske dugove. Financijska kriza i primjer Američke revolucije bili su među glavnim povodima njene francuske inačice.
Francuska revolucija započela je Padom Bastilje 14. srpnja 1789. Apsolutna monarhija je zamijenjena ustavnom monarhijom. Donesena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, kojom su definirana ljudska prava građana Francuske i svih ljudi bez iznimke. Deklaracija utvrđuje prirodna ljudska prava na slobodu, vlasništvo, sigurnost i otpor opresiji. Poziva na ukidanje aristokratskih privilegija poput izuzetaka kod oporezivanja, te jamči mogućnost rada u javnim službama na osnovi zasluga, a ne roda. Također proglašava slobodu govora i tiska, te zabranjuje neosnovana uhićenja. Ukidanjem privilegija plemstva i svećenstva uvodi se socijalna jednakost.
Iako je Luj XVI. uživao popularnost kao ustavni monarh, javno mnijenje se polako počelo okretati protv njega, što je samo pogoršano njegovim bijegom u Varenne. Istovremeno, ostale europske monarhije bile su užasnute razvojem događaja u Francuskoj. 1792. godine je austro-pruska koalicija donijela Manifest u Braunschweigu, kojim prijeti razaranjem Pariza u slučaju da kraljevska obitelj Francuske nastrada. To dovodi do proglašenja rata s Austrijom u travnju, te ukidanja ustavne monarhije i proglašenja Republike u rujnu 1792.
Napoleon Bonaparte
Godinu dana kasnije, Luj XVI. i njegova žena Marija Antoaneta osuđeni su za izdaju i smaknuti na giljotini. Pod utjecajem stranih monarhija izbijaju mnoge proturevolucije i unutarnji ratovi, te nastupa Vladavina terora. Unutar godine dana smaknuto je između 16 i 40 tisuća ljudi u sukobima suprotstavljenih revolucionarnih frakcija, Žirondinaca i Jakobinaca. Tek je Termidorskom reakcijom 1794. i pogubljenjem Maximiliena Robespierrea nasilju došao kraj.
Na vlast 1799. godine stupa Napoleon Bonaparte, prvo kao Konzul, a zatim i kao car. Napoleon je pokorio većinu kontinentalne Europe, usprkos različitim koalicijama europskih zemalja koje su mu se suprotstavljale. Tim pobjedama svijetom su pronešeni francuski revolucionarni ideali i reforme, poput metričkog sustava. Napoleon je poražen nakon katastrofalnog pohoda na Rusiju, te je Burbonska dinastija 1815. vraćena na vlast.
Od monarhije do Republike[uredi VE | uredi]
Do političkih promjena ponovno dolazi 15 godina kasnije, kada su Burbonci svrgnuti i uspostavljena ustavna Srpanjska monarhija; ona je pak trajala do proglašenja Druge republike u jeku europskih revolucija 1848. Odluke o ukidanju ropstva i univerzalnom muškom pravu glasa, donesene za vrijeme Revolucije pa kasnije ukinute, su ponovno stupile na snagu. Predsjednik Louis-Napoleon Bonaparte se proglasio carem Drugog carstva pod imenom Napoleon III.; 1870. je izgubio vlast nakon Francusko-pruskog rata i njegov je režim zamijenila Treća republika.
Francuski kolonijalni posjedi su rasli u 19. i 20. stoljeću, da bi kulminirali 1920-ih i 30-ih godina, kada je Francuska pod kontrolom držala oko 13 milijuna četvornih kilometara teritorija, odnosno 8,6% svjetske kopnene površine.
U predvečerje Prvog svjetskog rata Francuska je bila članica Antante. Rat je odnio živote 1,4 milijuna francuskih državljana. Međuratno razdoblje obilježile su napetosti u međunarnodnim odnosima i različite socijalne reforme, poput godišnjeg odmora, smanjenja broja radnih sati, te prisutsva žena u politici.
Ubrzo nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Kontinentalnu je Francusku osvojila Njemačka, te ju podijelila na okupacijsku zonu na sjeveru i Višijsku Francusku — marionetsku državu koja je surađivala s Hitlerom — na jugu. U suradnji sa Saveznicima, Slobodna Francuska pod vodstvom generala de Gaullea i Francuski pokret otpora uspjeli su izvojevati pobjedu nad Silama Osovine i vratiti francuski suverenitet.
Oslobođenje Pariza 26. travnja 1945.
Nakon rata osnovana je Četvrta republika, na čelu s predsjednikom de Gaulleom. Uslijedilo je trideset godina spektakularnog gospodarskog rasta (Les Trente Glorieuses). Žene su pravo glasa dobile 1944. Francuska je bila jedna od osnivačica NATO-a 1949.
U 50-im i 60-im godinama Francuska je vodila dva kolonijalna rata. 1954. poražena je u pokušaju da zadrži kontrolu nad Francuskom Indokinom. Samo nekoliko mjeseci kasnije izbio je sukob u Alžiru, kojeg je tada nastanjivalo oko milijun Europljana, uglavnom Francuza. U intenzivnoj debati o neovisnosti Alžira, koja je gotovo dovela do građanskog rata, 1958. dolazi do ustavnih promjena i uspostave Pete republike, s osnaženom ulogom predsjednika. To je de Gaulleu omogućilo da rat u Alžiru privede kraju 1962., proglašenjem alžirske neovisnosti. Preostale francuske kolonije postupno su dobivale neovisnost, posljednja među njima Vanuatu 1980.
Nema komentara:
Objavi komentar