Glavni a ujedno i najveći grad države je Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. godine nakon odluke građana BiH referendumom o samoopredjeljenju. Prema međunarodnim procjenama iz 2006. godine, broj stanovništva iznosio je 4.498.976, po prvim preliminarnim rezultatima Popisa stanovništva iz 2013. godine 3.791.662.[9]
Područje Bosne i Hercegovine je stalno naseljeno još od doba neolitika i od tada su postojala naselja keltske i ilirske civilizacije. Kulturološki, politički i društveno, jedna je od historijskih najbogatijih zemalja regiona, nakon što je prvi put naseljena slavenskim narodima koji je i danas nastanjuju još od 6. do 9. vijeka. Na njenom teritoriju osnovana je i prva samostalna banovina u regiji, Bosanska banovina,[10] u ranom 12. vijeku, od naroda koji se nazivao dobri Bošnjani.[11][12]
Bosna i Hercegovina je regionalno i međunarodno poznata po svojim prirodnim ljepotama i kulturnom naslijeđu, svojoj kuhinji, eklektičnoj i jedinstvenoj muzici, arhitekturi i svojim festivalima, od kojih su neki jedni od najvećih i najuglednijih takve vrste u jugoistočnoj Evropi.[13]
BiH je dom za tri etničke grupe, ili službeno, konstitutivna naroda, termin jedinstven samo za Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci su najbrojniji od njih, a tu su i Srbi i Hrvati. Bez obzira na etničku pripadnost, državljani Bosne i Hercegovine se često od strane drugih identifikuju kao Bosanci. Pojmovi Hercegovac i Bosanac se održavaju na osnovu regionalne, a ne etničke razlike, pri čemu se granice regije Hercegovine ne mogu precizno definirati. Osim toga, zemlja se jednostavno nazivala "Bosna" sve do austrougarske okupacije krajem 19. vijeka.[14]
Potencijalni je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i kandidat za članstvo u NATO-u od aprila 2010. godine, kada je potpisala Akcioni plan za članstvo na samitu u Talinu. Osim toga, Bosna i Hercegovina je članica i pridruženi član mnogih međunarodnih organizacija: Vijeća Evrope od aprila 2002. godine, članica i osnivač Mediteranske unije od njenog osnivanja u julu 2008. godine, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), CEFTA-e, posmatrač u Organizaciji islamske konferencije (OIC) i dr.
Pomorska je država jer na jugu svoje teritorije, kod Neuma, izlazi na Jadransko more.
Nova era
U prvim vijekovima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. vijeku zatičući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana a prilikom dolaska Slavena se povlače uglavnom u planine. Slaveni ih nazivaju Vlasima po starogermanskoj riječi Wallach, što znači Roman, ili Rimljanin. U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni - Bošnjani, kasnije Bošnjaci ili Bosanski Muslimani, kao središnji južnoslavenski narod, vrlo su se malo miješali sa drugim narodima, što nije slučaj sa okolnim Južnim Slavenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prilično značajan - na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Mađara, Čeha i dr. Mišljenje većine hrvatskih i srpskih historičara je da kraljevine Srbija i Hrvatska vladaju dijelovima Bosne tokom 9. vijeka, a da u 11. i 12. vijeku nad Bosnom gospodari kraljevina Mađarska.
Srednji vijek
Srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac
Glavni članak: Historija srednjovjekovne Bosne
Međutim, većina bosanskih historičara smatra da je Bosna samostalna država još od 9. vijeka. Sa druge strane srpski i hrvatski historičari smatraju da Srednjovjekovna bosanska država stiče svoju nezavisnost oko 1200. godine, zasnivajući svoje teze na osnovu nepotvrđenih dokumenata katoličke i pravoslavne crkve, te da se u ovom periodu razvija njen autohtoni bošnjanski narod. U početku vladari Bosne su banovi, prvi imenom poznati ban Bosne bio je ban Borić, zatim poznati Kulin Ban, a poslije krunidbe Bana Tvrtka I Kotromanića 1377. godine vladari Bosne postaju kraljevi. Nezavisnost Bosna zadržava sve do dolaska Osmanlija 1463. godine, kad zvanično postaje dio Osmanlijskog carstva.
Tokom osmanlijske vladavine u Bosni, mnogi Bošnjani odbacuju kršćanstvo i prelaze na Islam. Istovremeno, Vlasi, odnosno kasniji Srbi se po prvi put pojavljuju u nekim djelovima tadašnjeg Bosanskog ejaleta, dok se mnogi Bošnjani iseljavaju u pravcu zapada i sjevera. Ovaj razvitak demografije, je korijen današnjih naroda Bosne i Hercegovine. Mnogi Bošnjaci pripadali su bošnjačkom plemstvu, tako da su već u prvoj polovini 16. vijeka mnogi begovi i vojskovođe u osmanlijskoj Evropi upravo porijeklom iz Bosne (npr. Mehmed-paša Sokolović ili Gazi Husrev-beg).
U 16. i 17. vijeku, Bošnjaci su bili sastavni dio osmanlijske vojske, dok su najvažnije uloge vlade Bosanskog ejaleta najčešće pripadali Bošnjacima. Mnoge od bošnjačkih porodica koje su rano prešle na Islam su bile vrlo moćne, što u Bosni dugo vremena zadržava i feudalne odnose između Bošnjaka i drugih naroda.
Osmanlijski neuspjesi protiv druge regionalne velesile u ovom dijelu Evrope, Austrije, pomiču granicu između Osmanlijskog carstva i ostatka Evrope, koja sad ponovo stiže pred same kapije Bosne, čime se opća situacija u zemlji pogoršava. Sa konstantnim napadima i ekonomskom krizom širi se nezadovoljstvo, tako da u prvoj polovini 19. vijeka, sultan nekoliko puta pokušava izvršiti reforme, ali ovome kapetani u Bosni odgovoraju pobunama. Najčuvenija od njih je pobuna Huseina kapetana Gradaščevića 1831 godine. Nakon što su poraženi od strane Osmanlija, vojni otpor Bošnjaka se završava, dok carstvo i dalje slabi. Istovremeno srpski odnosno hrvatski nacionalni pokreti vrše jak pritisak na Bošnjake tako da mnogi Bošnjaci se na osnovi vjere ili nečeg drugog odvaja u srpski odnosno hrvatski nacionalni korpus te broj Srba i Hrvata u Bosni raste.
Austro-ugarsko doba
Glavni članak: Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj
Administrativna podjela BiH na okruge za vrijeme austrougarske vladavine
1878. godine Bosna, odlukom Berlinskog kongresa, postaje sastavni dio Dvojnog kraljevstva Austro-Ugarske. Paralelno se u susjednim državama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. Povod za Prvi svjetski rat bio je atentat u Sarajevu ljeta 1914. godine, kojeg je izveo Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta "Mlada Bosna". On je pucao na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu noseću suprugu, koji su tom prilikom i ubijeni. Povod za prvi veliki sukob svjetskih razmjera bio je time pronađen.
Prvi svjetski rat
Dio serije članaka o
Historiji
Bosne i Hercegovine
Grb Bosne i Hercegovine
Rana historija[prikaži]
Srednji vijek[prikaži]
Osmanlijsko doba[prikaži]
Austro-Ugarsko doba[prikaži]
Jugoslavija[prikaži]
Moderna historija[prikaži]
Portal icon Portal: Bosna i Hercegovina
p r u
[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.
Kraljevina Jugoslavija
Glavni članak: Bosna i Hercegovina u prvoj Jugoslaviji
Krajem Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske Bosna i Hercegovina ulazi u početku u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929 zove Kraljevina Jugoslavija. Time Bosna i Hercegovina, nakon orijentalizacije i okcidentalizacije, doživljava pojačanu kulturnu i političku dominaciju Beograda, koja se ogledala u raznim segmentima društvenog života. Nakon pojačane industrijalizacije i opće ekspanzije bosanskog društva za vrijeme austrougarske epohe, Bosna i Hercegovina tokom prve Jugoslavije ekonomski nazaduje, što stvara osnovu za socijalno nezadovoljstvo i nemire, koji će kasnije uslijediti.
Bošnjaci na namazu, 1906
Nakon sloma parlamentarne demokratije i zavođenja diktature 1929 došlo je do novih administrativno-političkih promjena u zemlji. Jugoslavija je dobila devet banovina, čime je Bosna prvi put nakon više od 500 godina formalno podijeljena. Površina Bosne i Hercegovine pripala je u svom historijskom obliku četirima različitim banovinama, koje su nazvane po geografskim i historijskim regijama. Vrbaska, Drinska, Zetska i Primorska banovina trebale su prema prvotnoj ideji tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I potisnuti regionalne i nacionalne identitete, a u prvi plan staviti jedinstveni jugoslavenski identitet.
1939. ugovorom Cvetković-Maček dolazi do stvaranja Banovine Hrvatske, u koju ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, i to uglavnom oni koji su već pripadali Primorskoj banovini i dijelovi zemlje na sjeveru, uz rijeku Savu.
Drugi svjetski rat
Glavni članak: Bosna i Hercegovina tokom Drugog svjetskog rata
Početkom Drugog svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 10. aprila 1941 godine Nezavisna Država Hrvatska (NDH), u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskih Hrvata učestvuju kao pripadnici vojske NDH, ustaše, domobrani, dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće pozicije u vlasti kao ministri u vladi NDH kao npr.Osman Kulenović i Džafer beg Kulenović. Dio Srba bori se na strani četnika te učestvuju u progonima Hrvata i Bošnjaka. Ustaše progone i ubijaju Srbe, Rome, Jevreje i komuniste.
Ipak veliki dio Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata aktivno učestvuju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju cijele zemlje od stranih okupatora. Time se Bosna i Hercegovina može pohvaliti, da je jedna od prvih zemalja antifašističke koalicije u porobljenoj Evropi 1941-1945. Na teritoriji Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Evrope. U Mrkonjić Gradu su 25. novembra 1943 godine postavljeni temelji suvremene Bosne i Hercegovine, I zasjedanjem ZAVNOBiH-a. Dok su u Jajcu 29. novembra iste godine na II zasjedanju AVNOJ-a postavljene osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u sklopu koje je Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika.
Doba SFRJ
Glavni članak: Socijalistička republika Bosna i Hercegovina
U vremenu od 1945 do početka 1990ih, Bosna i Hercegovina doživljava ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a paralelno s tim osnivaju se i institucije zemlje, koje naglašavaju njenu državnost i institucionalnu nezavisnost. U ovo vrijeme spadaju osnivanje Akademije nauka i umjetnosti BiH, univerziteta u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli, Radiotelevizije Sarajevo, te brojnih drugih nacionalnih i kulturnih institucija. Tokom kasnih šezdesetih godina dolazi do priznavanja Bošnjaka pod vjerskim imenom (Muslimani) kao posebne nacionalne jedinice u tadašnjoj zemlji, koji uz Srbe i Hrvate, čine jedan od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.
1984. godine glavni je grad Republike, Sarajevo, domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, sportske manifestacije mira i prijateljstva, koja podiže ugled grada i zemlje u inostranstvu. Tokom 1980ih, godina Sarajevo je, a napose i Bosna i Hercegovina, centar svojevrsne pop kulture u Jugoslaviji. Ovdje stvaraju neki od najpopularnijih domaćih filmskih autora (Kusturica, Kenović), a pop i rock-grupe spadaju u najznačajnije u zemlji. Bogata književna tradicija nastavlja se i tokom sedamdesetih i osamdesetih godina u remek-djelima, koja nastavljaju tamo, gdje su nekad stali bosanski najznačajniji autori kao Ivo Andrić dobitnik Nobelove nagrade za književnost i Meša Selimović.
Samostalnost
Glavni članci: Republika Bosna i Hercegovina, Rat u BiH i Historija nezavisne Bosne i Hercegovine
U oktobru 1991 godine Bosna i Hercegovina izglasava suverenost, da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. godine. Srpsko stanovništvo uglavnom je bojkotovalo referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992. godine, izbija agresija Srbije i Crne Gore, na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Republika Bosna i Hercegovina je u Ujedinjene nacije primljena 22. maja 1992 godine, ali bez obzira na to nastavljena je bespoštedna agresija. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem, poznatim sastankom u Karađorđevu. O podjeli Bosne i Hercegovine danas postoji mnogobrojna dokumentacija, među kojom su najznačajniji stenogrami Franje Tuđmana, ali i svjedočenja predsjednika Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ i mnogih drugih svjedoka vremena.
Rat traje do 1995 godine, u kojem najviše stradaju Bošnjaci, nad kojima je počinjen genocid i etničko čišćenje, međutim i Srbi i Hrvati su pretrpjeli gubitke. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa. Tako da je za većinske Srbe "Otadžbinski" i za većinske Hrvate "Domovinski" rat, mada je istina da je rat poveden zarad ciljeva velikodržavnih projekata susjednih zemalja. Početkom 1992. vraća se i historijsko ime Bošnjak kao ime nacije, koje zamjenjuje dotadašnju vjersku oznaku "Musliman". Uspješnim otporom građana Republike Bosne i Hercegovine agresiji i zalaganjem Vlade Republike Bosne i Hercegovine za multietničku i demokratsku državu ravnopravnih naroda, BiH je očuvala svoj državnopravni i historijski kontinuitet.
U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane u agresiji na BiH potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u evropskoj porodici država. Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.
Politika
Glavni članak: Politika Bosne i Hercegovine
Zgrada parlamenta u Sarajevu
Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karatera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 5. aprila 1992., nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat. Glavni grad zemlje je Sarajevo. U Bosni i Hercegovini djeluje i visoki predstavnik koji se nalazi na čelu kancelarije Visokog predstavnika (OHR - Office of the High Representative) a kojeg bira Evropski parlament. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini je Valentin Inzko iz Austrije.
Predsjedništvo
Glavni članak: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana, iz svakog konstituivnog naroda po jedan, koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svake 8 mjeseci. Njih direktno bira narod: Federacija bira predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata, a Republika Srpska bira predstavnika Srbina. Član predsjedništva sa najviše glasova obično postaje prvi predsjednik. Mandat traje 4 godine. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.
Po rezultatima Općih izbora 2014. godine, članovi Predsjedništva su:
Kandidat Konstitutivni
narod Partija Broj
glasova %[15]
Dragan Čović Hrvati HDZ BiH 128.053 52,20
Mladen Ivanić Srbi Koalicija "Savez za promjene" (SDS i Srpska napredna stranka)[16] 318.196 48,71
Bakir Izetbegović Bošnjaci SDA 247.235 32,87
Skupština
Glavni članak: Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine
Poslanička mjesta za Parlament BiH na Općim izborima 2014.
10
6
5
5
4
4
3
1
1
1
1
1
10 6 5 5 4 4 3 1 1 1 1 1
Od ukupno 42 mandata na pojedine partije otpada:
SDA: 10
SNSD: 6
DF: 5
SDS: 5
HDZ BiH: 4
SBB: 4
SDP BiH: 3
A-SDA: 1
BPS: 1
DNS: 1
HDZ 1990: 1
PDP: 1
-HDZ BIH je na izborima nastupio u koaliciji sa HSS BiH, HKDU BiH, HSP dr. Ante Starčević BiH i HSP H-B;
-PDP je na izborima nastupio u koaliciji sa NDP;
-DNS je na izborima nastupio u koaliciji sa partijama NoSr i SRS-BS;
Parlamentarna skupština je najviše zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Sastoji se od dva doma: Dom naroda i Predstavničkog doma. Dom naroda Bosne i Hercegovine se sastoji od 15 delegata. Njih 10 od kojih je po 5 Bošnjaka i 5 Hrvata dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine a imenuje ih Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine. Preostalih 5 članova su Srbi koje imenuje Narodna skupština Republike Srpske. Najmanje 9 članova Doma naroda je potrebno za kvorum, s tim da moraju biti najmanje tri bošnjačka, tri srpska i tri hrvatska člana. Dom naroda potvrđuje ili odbacuje usvajanje određenog zakona u parlamentarnoj proceduri koji je već usvojen u Predstavničkom domu, što znači da ima pravo veta. Ovlaštenja i sastav Doma naroda su propisana tačkama 2 i 3 člana 4 Ustava Bosne i Hercegovine.
Predstavnički dom čine 42 člana (predstavnika ili zastupnika), koji se biraju direktnim putem na Općim izborima svake četiri godine. 28 člana su sa teritorije Federacije BiH, a 14 iz Republike Srpske. Na čelu Predstavničkog doma se nalazi Predsjedavajući Predstavničkog doma Bosne i Hercegovine sa dva zamjenika, s tim da se to rukovodstvo rotira. Članovi rukovodstva (predsjedavajući i zamjenici) moraju biti različite nacionalnosti. Da bi se određeni zakon usvojio u Predstavničkom domu za njega treba da glasa najmanje 2/3 ukupnih članova Predstavničkog doma (28 glasova), a što se tiče entitetskih članova za isti mora glasati bar polovina ukupnog broja članova iz određenog entiteta (minimalno 14 članova iz Federacije BiH i 7 iz Republike Srpske). Ovakav način glasanja se naziva entitetsko glasanje.
Vlada
Glavni članak: Vijeće ministara Bosne i Hercegovine
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini, te obavlja dužnosti vlade. Sastoji se od 10 članova: 9 ministara i jednog predsjedavajućeg. Predsjedavajućeg vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH i on predstavlja mandatara koji onda bira ostale članove Vijeća ministara. Parlamentarna skupština potvrđuje i odobrava Vijeće ministara. Vijeće ministara predlaže zakone Parlamentarnoj skupštini, te provodi njene odluke. Trenutni Predsjedavajući je Vjekoslav Bevanda, iz HDZ-a.
Ustavni sud
Glavni članak: Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i broji devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom države. Državni sud Bosne i Hercegovine ima 9 članova, a sastoji se od administrativnog dijela, kriminalističkog dijela i suda za obraćanje javnosti.
Administrativna podjela
Glavni članak: Administrativna podjela Bosne i Hercegovine
Karta Bosne i Hercegovine sa nacrtanom međuentitetskom linijom
Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa političkih struktura nakon državne vlade. Teritorijalna podjela je definirana međunarodnim standardom ISO 3166-2:BA. Najvažnija od ovih podjela je organizacija države po entitetima (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Federacija Bosne i Hercegovine raspolaže sa 51% površine Bosne i Hercegovine, a Republika Srpska sa 49%. Entiteti su nastali u Dejtonskom sporazumu 1995. godine, zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje. U Republici Srpskoj ovo je većinom bilo zbog nasilnog etničkog čišćenja lokalnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a u dijelovima Federacije lokalnog srpskog stanovništva.
Od 1996. godine ovlasti vlada oba entiteta se u odnosu prema federalnoj vladi značajno smanjio. Ipak, iako je zemlja na putu ka svom državnom ujedinjena, entiteti još uvijek imaju brojna, individualna prava. Model Brčko distrikta i decentralizacija na lokalne organe vlasti put su budućnosti za Bosnu i Hercegovinu. Treći nivo političke podjele, nakon entiteta i federalne vlade, su kantoni. Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od deset kantona. Svi oni imaju svoju kantonalnu vladu, koja se nalazi pod zakonom Federacije. Neki kantoni su etnički mješoviti i imaju specijalne sisteme, kako bi se očuvala prava svih naroda.
Zadnji nivo političke podjele Bosne i Hercegovine su općine. Zemlja se sastoji od 141 općine, od kojih su 79 u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 62 u Republici Srpskoj.[17] I općine također imaju svoju vladu i službe, i uglavnom su obrazovane oko najznačajnijeg grada ili mjesta u području. Svaki kanton sastoji se od nekoliko općina. Općine se dijele na mjesne zajednice. Osim entiteta, kantona, i općina, Bosna i Hercegovina također ima i svojih sedam tzv. službenih gradova[potreban citat]. To su: Banja Luka, Bihać, Jajce, Mostar, Zenica, Sarajevo, Istočno Sarajevo. Grad Banja Luka i grad Mostar se nalaze u općinama istog imena, dok se Sarajevo i Istočno Sarajevo sastoje od nekoliko općina. Gradovi također imaju svoju vladu, čija moć je između vlade općina i vlade kantona (Ili vlade entiteta u Republici Srpskoj). U procesu je i prerastanje grada Tuzla u osmi službeni grad Bosne i Hercegovine.
Gradovi
Najveći gradovi u Bosni i Hercegovini
Sarajevo
Sarajevo
Banja Luka
Banja Luka
Mjesto Ime grada Administrativna podjela Bosne i Hercegovine Broj stanovnika Mjesto Ime grada Administrativna podjela Bosne i Hercegovine Broj stanovnika
1 Sarajevo Federacija BiH 310.571 (2012.)[18] 11 Bihać Federacija BiH 61.564 (2012.)[18]
2 Banja Luka Republika Srpska 225.123 (2009.)[19] 12 Bosanska Gradiška Republika Srpska 59.571 (2012.)[18]
3 Zenica Federacija BiH 137.296 (2012.)[18] 13 Živinice Federacija BiH 55.704 (2012.)[18]
4 Tuzla Federacija BiH 131.778 (2012.)[18] 14 Travnik Federacija BiH 54.567 (2012.)[18]
5 Mostar Federacija BiH 111.833 (2012.)[18] 15 Gračanica Federacija BiH 52.426 (2012.)[18]
6 Bijeljina Republika Srpska 108.305 (2009.)[19] 16 Zvornik Republika Srpska 51.918 (2009.)[19]
7 Prijedor Republika Srpska 94.824 (2009.)[19] 17 Lukavac Federacija BiH 50.733 (2012.)[18]
8 Doboj Republika Srpska 78.101 (2009.)[19] 18 Tešanj Federacija BiH 48.427 (2012.)[18]
9 Brčko Brčko Distrikt 75.664 (2009.)[19] 19 Prnjavor Republika Srpska 48.320 (2009.)[19]
10 Cazin Federacija BiH 62.741 (2012.)[18] 20 Teslić Republika Srpska 48.174 (2009.)[19
Položaj
Bosna i Hercegovina je smještena na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkana. Ukupna površina zemlje je 51.209,2 km2 gdje je od tog 51.197 km2 kopno, a 12,2 km2 je površina mora. Ukupna granica Bosne i Hercegovine sa susjednim državama iznosi 1.538 km, a od toga je suhozemna granica duga 774 km, riječna 751 km, a morska 13 km. Graniči sa Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (ukupna dužina granice: 932 km), sa Srbijom na istoku (357 km) i Crnom Gorom na jugoistoku (248 km) [6]. Na krajnjem jugu, Bosna i Hercegovina izlazi na Jadransko more, u dužini od 20 km,[20] koji se nalaze na teritoriji općine Neum. Granice Bosne i Hercegovine su uglavnom prirodnog porijekla i uglavnom je čine rijeke Drina, Sava, i Una, te planine kao Dinara na jugozapadu zemlje.
Geografske cjeline
Bosna i Hercegovina se sastoji od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (oko 40.000 km2) i manjeg hecegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim karakterima tla.
Na sjeveru se planinsko područje spušta u lagano-brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku nizinu. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluostrva Klek izbija i na Jadransko more. Značajna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih bosanskih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno u slučaju Neretve od sjevera ka jugu, a posebni oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku zemlje (Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Popovo polje).
13.60% površine Bosne i Hercegovine čini plodna zemlja, a samo 2.96% zemlje se upotrebljava za poljoprivredu, dok je 83.44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse Bosne i Hercegovine ubrajaju se: ugalj, željezo, boksit, mangan, bakar, hrom, cink, te svakako drvo i znatne vodene mase. Najviši vrh Bosne i Hercegovine je planina Maglić (2.386 m), dok je najniži dio zemlje na razini mora. Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. Među najvažnije probleme prirode spadaju onečišćenost zraka iz industijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i veliko krčenje šuma.
Klima Bosne i Hercegovine je umjereno kontinentalna sa toplim ljetima i hladnim zimama. Područja sa velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge žestoke zime. Primorje i jug zemlje mogu se pohvaliti blagim kišovitim zimama. Glavni grad zemlje je Sarajevo (ca. 500.000 stanovnika), a od većih gradova valja izdvojiti: Banja Luku, Tuzlu, Mostar, Zenicu, Bihać, Cazin, Prijedor, Brčko, Bijeljinu, Travnik, Trebinje, Doboj, Gračanicu i Livno.
Karta Bosne i Hercegovine
Bosnia and Herzegovina topographic map.svg
Infrastruktura
Nema komentara:
Objavi komentar