Kao važno naselje tijekom više od dva tisućljeća, Pariz je danas jedan od vodećih svjetskih poslovnih i kulturnih središta, s utjecajima na politiku, obrazovanje, zabavu, masovne medije, modu, znanost i umjetnost, što sve doprinosi statusu Pariza kao jednog od globalnih gradova.[5] U skladu s procjenama iz 2005., pariško gradsko područje najveća je europska gradska ekonomija,[6] i peta u svijetu u popisu svjetskih gradova prema BDP-u.[7]
Pariz i Pariška Regija, s 533,6 milijardi eura u 2007. proizvode više od četvrtine bruto domaćeg proizvoda Francuske.[8] U Pariškoj regiji, sjedište je 37 od 500 najprofitabilnijih kompanija na svijetu,[9] smještenih u nekoliko poslovnih četvrti, među kojima i La Défense, najvećoj namjenski izgrađenoj poslovnoj četvrti u Europi.[10] U Parizu su također sjedišta mnogih međunarodnih organizacija poput UNESCO-a, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Međunarodne Trgovačka Komora (ICC), i neformalnog Pariškog kluba.
Pariz je, sa svojim brojnim znamenitostima, jedno od najpopularnijih svjetskih turističkih odredišta. Parišku regiju godišnje posjeti 45 milijuna turista, od čega je 60% stranih.[11]
Etimologija[uredi VE | uredi]Naziv Pariz potječe od naziva izvornih stanovnika, galskog plemena poznatog kao "Parisijci". Grad je bio nazivan Lutecija (ili potpuno Lutecija Parisiorum) za vrijeme rimske okupacije od prvog do šestog stoljeća, ali za vrijeme vladavine Julijana Apostate (360. – 363.) grad je preimenovan u Paris.[12]
Drugi smatraju da naziv plemena Parisijaca potječe od keltsko-galske riječi parisio, što znači "ljudi koji rade" ili "obrtnici".[13] Od ranog 20. stoljeća, Pariz je bio poznat kao "Paname" u francuskom slengu, naziv koji se među mladima ponovo udomaćio u novije vrijeme.
Pariz ima mnogo nadimaka, od kojih je najpoznatiji "La Ville-Lumiere" (doslovno, "Svijetli grad"; iako najčešće prevedeno kao "Grad svjetlosti" ili "Grad svjetala"),[14] kojeg duguje čuvenosti grada kao središta obrazovanja i nauke, ali i ranoj upotrebi javne rasvjete.
Stanovnici Pariza na hrvatskome nazivaju se "Parižani", i na francuskome Parisiens ([paʁizjɛ̃]). Parižani često se pogrdno nazivaju Parigots ([paʁiɡo]), izraz prvi puta upotrijebljen 1900.,[15] od stanovnika izvan Pariške regije, ali danas omiljen i među samim Parižanima.
Zemljopis[uredi VE | uredi]
Pariz snimljen iz satelita SPOT.
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Topografija Pariza
Položaj i reljef[uredi VE | uredi]
Pariz je smješten na luku rijeke Seine i sadrži dva otoka, Île Saint-Louis i veći Île de la Cité, koji tvore nastariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravničarski, i najniža elevacija je 35 m nadmorske visine. Pariz ima nekoliko istaknutih brda, od kojih je sa 130 metara najviši Montmartre.[16]
Pariz, bez vanjskih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes, pokriva oval površine 86,928 km². Posljednje veće proširenje gradskog područja 1860. nije mu podarilo samo suvremeni izgled već je i kreiralo dvadeset arondismana (gradskih općina). Od 1860. gradsko područje od 78 km² neznatno je 1920-ih prošireno na 86,9 km². 1929., parkovi Bois de Boulogne i Bois de Vincennes službeno su pripojeni gradu što je gradsko područje povećalo na sadašnjih 105,39 km². Danas je Pariz jedna od najvećih svjetskih aglomeracija koja obuhvaća najmanje 12 milijuna ljudi.[17]
Klima[uredi VE | uredi]
Pariz ima oceansku klimu (Köppenova klasifikacija klime Cfb) i pod utjecajem je sjevernoatlantske struje, što u grad rijetko donosi ekstremno visoke ili niske temperature, poput vala vrućine 2003., ili vala hladnoće 2006.
Pariz ima vruća i ugodna ljeta s prosječnim visokim temperaturama od 25 °C i niskim od 15 °C. Zime su hladne, ali temperatura je oko 3 °C do 8 °C, te se rijetko spušta ispod nule. Proljeće i jesen ima blage do povremeno vruće dane i hladne večeri. Kiša pada kroz godinu, i premda Pariz nije osobito kišovit grad, poznat je po iznenadnim pljuskovima. Prosječne godišnje padaline su 642 mm s laganom kišom ravnomjerno raspoređenom kroz godinu. Snijeg je rijedak, ali ponekad je moguć lakši snijeg ili mećava bez nakupljanja. Najviša ikada zabilježena temperatura je 40,4 °C (28. srpnja, 1948.), dok je najniža -23,9 °C zabilježena 10. prosinca 1879.[18]
[sakrij]Klimatološki srednjaci za Pariz
mjesec sij velj ožu tra svi lip srp kol ruj lis stu pro godina
srednji maksimum, °C 7 8 13 16 20 23 24 25 22 16 11 8 16
srednja dnevna temperatura, °C 5 6 9,5 12 16 18,5 20 21 18 13,5 8,5 6 12,5
srednji minimum, °C 3 4 6 8 12 14 16 17 14 11 6 4 9
oborine, mm 55 45 52 50 62 53 58 46 53 55 57 55 642
Izvor: MSN Weather[19], 6/1/2009
Povijest[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Pariza
Prapovijest i Stari vijek[uredi VE | uredi]
Rimske terme ispod Latinske četvrti.
Najraniji arheološki znakovi stalnog ljudskog naseljavanja pariškog područja datiraju oko 4200. pr. Kr.[20] Parisijci, podpleme keltskih Senona, poznati kao lađari i trgovci, naselili su područje kraj rijeke Seine od oko 250. pr. Kr. Rimljani su osvojili pariški bazen 52. pr. Kr.,[20] s permanentnim naseljem do kraja stoljeća na lijevoj obali, brdu Sainte Genevieve i otoku Île de la Cité. Galsko-rimski grad izvorno je nazivan "Lutecija", ali naziv je kasnije galiciran u Lutece. Tijekom sljedećih stoljeća znatno se proširio, prerastavši u napredan grad s forumom, palačama, kupalištima, hramovima, kazalištima i amfiteatrom.[21] Pad Rimskog carstva i germanski prodori u petom stoljeću, označili su za Pariz početak perioda opadanja. Do 400., Lutece, tada uvelike napušten od svojih stanovnika, bio je skoro samo garnizon utaboren u užurbano utvrđenom središnjem otoku.[20] Pri kraju rimskoga vladanja grad je ponovo nazvan imenom "Pariz". Franački kralj Klodvig I. ustanovio je Pariz kao svoju prijestolnicu 508.
Srednji vijek i razdoblje do devetnaestog stoljeća[uredi VE | uredi]
Iluminacija tvrđave Louvre u francuskom rukopisu Veoma sretni sati vojvode od Berryja (Tres Riches Heures du Duc de Berry), iz ranog 15. stoljeća.
Kuga je stigla u Pariz 1348., s najmanje 800 mrtvih dnevno, u doba kada je Pariz imao oko 200 000 stanovnika.[22] Također i 1466. 40 000 ljudi je umrlo od kuge u Parizu.[23] Pariz je izgubio svoju poziciju sjedišta francuskog kraljevstva za vrijeme okupacije od Burgundijaca, tada engleskih saveznika, u doba Stogodišnjeg rata, kada je Henrik VI okrunjen za francuskog kralja 1431., naslov koji je izgubio kada je Karlo VII vratio grad Francuskoj 1436. Premda je Pariz ponovo postao prijestolnicom, francuski vladari boravili su u Dolini Loire.[24] 1528., kralj Franjo I, vratio je sjedište iz Doline Loire natrag u Pariz. U doba francuskih vjerskih ratova, Pariz je bio uporište francuske katoličke lige. Kolovoza 1572., za vrijeme vladavine Karla IX, dok su se u gradu nalazili mnogi protestantski plemići radi vjenčanja Henrika od Navarre, budućeg kralja Henrika IV, za Margaretu Valois, dogodio se pokolj Hugenota na dan svetog Bartolomeja, koji je počevši od 24. kolovoza, u cijeloj zemlji potrajao nekoliko dana.[25] Za vrijeme Fronde, Parižani su se pobunili te je kraljevska obitelj 1648. napustila grad. Kralj Luj XIV kraljevski dvor je 1628. trajno preselio u Versailles. Stotinu godina kasnije, Pariz je bio glavna pozornica Francuske revolucije, s padom Bastille 14. srpnja, 1789. i ukidanjem monarhije u rujnu 1792.[26]
Devetnaesto stoljeće[uredi VE | uredi]
31. ožujka 1814., nakon šestodnevne kampanje koja je završila porazom Napoleona, Pariz je okupirala Rusija, kao prva strana sila u 400 godina.[27] Kozačke i Kalmičke konjičke jedinice u ruskoj službi ušle su u grad. Parižani su se pobunili protiv monarhije za vrijeme srpanjske revolucije 1830., te je kralj Karlo X bio prisiljen napustiti prijestolje. Francuska revolucija 1848. dokinula je ustavnu monarhiju Luja Filipa, i otvorila put ka stvaranju druge republike.
Industrijska revolucija, Drugo Francusko Carstvo i Belle Époque omogućili su Parizu najveći razvoj u svojoj povijesti. Od 1840-ih željeznica je dovela do dotada neviđenog priljeva migranata, privučenih zaposlenjima u novim industrijama. Grad je temeljito obnavljen pod Napoleonom III i njegovim prefektom Haussmannom koji je porušio cijele četvrti uskih srednjovjekovnih ulica radi stvaranja mreže širokih avenija i neoklasicističkih fasada modernog Pariza. Taj program "Haussmannizacije" učinio je grad ljepšim i zdravijim za stanovnike, iako je imao dodatnu prednost mogućnosti upotrebe vatrenog oružja i konjičkih juriša u slučaju budućih pobuna i revolucija, dok bi standardna pobunjenička taktika barikada postala zastarjelom.[28]
Svjetska izložba u Parizu 1889.
Epidemije kolere pogodile su stanovništvo Pariza 1832. i 1849., a samo od epidemije 1832. umrlo je 20 000 od tadašnjih 650 000 stanovnika Pariza. Grad je također bio znatno pogođen opsadom na kraju Francusko-pruskog rata (1870. – 1871.): u kaosu uzrokovanom padom vlade Napoelona III, novoutemeljena Pariška komuna mnoga je gradska adminstrativna središta (i gradske arhive) zapalila, dok je 20 000 Parižana ubijeno u borbama komune i vladinih snaga, što je ostalo poznato kao semaine sanglante (krvavi tjedan).[29]
Pariz se brzo oporavio od tih događaja radi organizacije čuvenih svjetskih izložbi s kraja devetnaestog stoljeća.[30] Eiffelov toranj bio je izgrađen 1889. za svjetsku izložbu stogodišnjice francuske revolucije, kao "privremeni" prikaz vještine ahitektonskog inženjerstva, ali ostao je najviša građevina na svijetu do 1930., te je najpoznatija znamenitost grada. Povodom svjetske izložbe 1900., otvorena je prva linija pariškog metroa. Svjetske izložbe u Parizu također su učvrstile status grada u industriji turizma i kao atraktivne lokacije za međunarodne izložbe tehnologije i trgovine.[30]
Dvadeseto stoljeće[uredi VE | uredi]
Za vrijeme prvog svjetskog rata, Pariz je bio pošteđen njemačke invazije francusko-britanskom pobjedom u prvoj bitci na Marni 1914., ali bio je na prvoj liniji ratnih napora. 1918. - 1919. bio je pozornica savezničkih pobjedničkih parada i mirovnih pregovora. U međuratnom razdoblju Pariz je bio poznat po svojim kulturnim i umjetničkim društvima i noćnom životu. Grad je postao mjestom okupljanja umjetnika iz cijelog svijeta, od izbjeglog ruskog skladatelja Stravinskog i španjolskih slikara Picassa i Dalíja, do američkog pisca Hemingwaya.[31]
14. lipnja, 1940., pet tjedana nakon početka bitke za Francusku, Paris je pao pod njemačku okupaciju, koja je potrajala do oslobođenja Pariza u kolovozu 1944., nakon ustanka pokreta otpora, dva i pol mjeseca nakon nakon iskrcavanja u Normandiji.[32] Središnji Pariz drugi svjetski rat prošao je uglavnom neoštećen, jer nije bilo strateških ciljeva za savezničke bombardere (željezničke su stanice u centralnom Parizu terminali, dok su glavne tvornice locirane u predgrađima). Također, njemački general Dietrich von Choltitz nije izvršio Hitlerovo naređenje o uništenju svih pariških znamenitosti prije njemačkog povlačenja.[33]
Oslobođenje Pariza 1944.
U poslijeratnom razdoblju, Pariz je doživio najveći razvoj nakon Belle Époque. Predgrađa su se znatno proširila izgradnjom velikih radničkih naselja poznatih kao cités i početkom izgradnje poslovne četvrti La Défense. Razgranata mreža podzemne željeznice (RER) izgrađena je kao dopuna metrou na usluzi udaljenim predgrađima, dok je razvijena i mreža autocesta usmjerenih na brzu cestu Périphérique oko središta grada.[34][35][36]
Od 1970-ih, mnoga unutarnja predgrađa Pariza (posebno na sjeveru i istoku) doživjela su deindustrijalizaciju, te su nekad prosperitetni cités postepeno postali geta za imigrante i oaze nezaposlenosti.[37][38] U isto vrijeme, grad Pariz (unutar autoceste Périphérique), zapadna i južna predgrađa uspješno su promijenili svoju ekonomsku bazu iz tradicionalne proizvodnje u visokovrijedne usluge i visokotehnološku proizvodnju, omogućujući blagostanje svojim stanovnicima, čiji je prihod po glavi među najvećima u Europi.[39][40][41] Sukladno produbljavanje društvenih razlika izmedu ta dva područja dovelo je do povremenih nemira od polovine 1980-ih, kao nemiri 2005., koji su uglavnom bili koncentrirani oko sjeveroistočnih predgrađa. [42]
Dvadesetprvo stoljeće[uredi VE | uredi]
S namjerom ublažavanja socijalnih tenzija u unutarnjim predgrađima i revitalizacije metropolitanske ekonomije Pariza, u tijeku je nekoliko projekata. Ured državnog tajnika za razvoj regije glavnog grada otvoren je pri vladi Francuske u ožujku 2008. Državni tajnik Christian Blanc zadužen je za nadgledanje projekta predsjednika Nicolasa Sarkozyja za stvaranjem integrirane metropolitanske uprave "Velikog Pariza" (Grand Paris), kao i produženja mreže podzemne željeznice radi novog porasta stanovništa u Parizu i predgrađima, i raznih ekonomskih razvojnih projekata kao poticaj metropolitanskoj ekonomiji, među kojima su stvaranje vrhunskog tehnološkog i naučnog klastera i sveučilišnog kampusa na platou Saclay u južnim predgrađima.
Usporedno, predsjednik Sarkozy također je 2008. pokrenuo međunarodni urbanistički i arhitektonski natječaj za budući razvoj Pariza. Deset skupina arhitekata, urbanista, geografa i pejzažnih arhitekata ponuditi će svoje vizije izgradnje metropole Pariza 21. stoljeća u eri Protokola iz Kyota i izraditi buduću dijagnozu Pariza i predgrađa koja će definirati budući razvoj u Velikom Parizu idućih 40 godina. Cilj nije samo izgraditi ekološki održivi metropolis, već i integrirati okolna predgrađa sa središnjim Parizom kroz opsežna urbana planiranja i simbolične arhitektonske projekte.
U međuvremenu, u nastojanjima poticanja globalnog ekonomskog imidža Pariza, odobrena je od 2006. izgradnja nekoliko nebodera (300 metarski ili viši) u poslovnoj četvrti La Défense, predviđenih za dovršenje ranih 2010-ih. Pariške vlasti također su objavile da planiraju odobriti izgradnju nebodera unutar središta grada ublažavanjem ograničenja visina zgrada prvi put nakon izgradnje tornja Montparnasse ranih 1970-ih.
Stanovništvo[uredi VE | uredi]
Glavni članak: Demografija Pariza
Demografija unutar pariške regije
(u skladu s procjenama INSEE 2005.)
Paris uu ua jms.png
Ile-de-France departmani
Područja Stanovništvo
2006. proc. Zona
Gustoća
1999.-2005.
prirast
Grad Pariz
(departman 75) 2 168 000 105 km2 20 648 km2 +1.33%
Unutarnji prsten
(Petite Couronne)
(depar. 92, 93, 94) 4 310 000 657 km2 6560 km2 +5.34%
Vanjski prsten
(Grande Couronne)
(depar. 77, 78, 91, 95) 5 013 000 11 249 km2 446 km2 +4.25%
Ile-de-France
(cijela pokrajina) 11 491 000 12 011 km2 957 km2 +4.08%
Statistički rast (popis INSEE 1999.)
Zone Stanovništvo
popis 1999. Zona Gustoća
1990.-1999.
prirast
Gradsko područje
(Pariška aglomeracija) 9 644 507 2723 km2 3542 km2 +1.85%
Metropolitansko područje
(Pariško gradsko područje) 11 174 743 14 518 km2 770 km2 +2.90%
Stanovništvo grada Pariza na popisu 1999., bilo je 2 125 246, stanovnika, što je niže od povijesnog maksimuma od 2,9 milijuna iz 1921. Gubitak gradske populacije odražava iskustvo i drugih središnjih gradova u razvijenom svijetu koji nisu širili svoje granice. Glavni čimbenici u procesu značajno su smanjenje veličine obitelji i dramatične migracije prema predgrađima od 1962. do 1975. Emigraciju su uvjetovali deindustrijalizacija, visoke stanarine, gentrifikacija mnogih unutarnjih četvrti, transformacija stambenih prostora u urede i veće obilje u zaposlenim obiteljima. Gubitak gradskog stanovništva jedno je od najvećih u međunarodnim općinama i najveće među svima koje su postigle više od 2 000 000 stanovnika. Ti gubici za grad općenito su negativno percipirani; gradska uprava nastoji preokrenuti trend s ponešto uspjeha, te je procjena populacije srpnja 2004., pokazala porast prvi puta nakon 1954., dosegavši ukupno 2 144 700 stanovnika.
Gustoća naseljenosti[uredi VE | uredi]
Pariz jedan je od najgušće naseljenih gradova na svijetu. Gustoća, bez vanjskih šumovitih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes bila je na službenom popisu 1999., 24 448 stanovnika po četvornom kilometru, što se može usporediti samo s nekim azijskim megalopolisima. Čak i uključivši dva šumska područja gustoća je 20 164 stanovnika po četvornom kilometru, kao peta najgušće naseljena općina u Francuskoj iza Le Pré-Saint-Gervais, Vincennes, Levallois-Perret, i Saint-Mandé, sve rubna područja središta Pariza. Najrjeđe naseljene četvrti zapadni su i središnji uredsko-adminstrativni arondismani. Gradsko stanovništvo najgušće je na sjevernim i istočnim arondismanima; 11. arondisman imao je 1999. gustoću od 40 672 stanovnika po četvornom kilometru, dok neke istočne četvrti istog arondismana iste su godine imale gustoću blizu 100 000/km2.
Pariška aglomeracija[uredi VE | uredi]
Grad Pariz pokriva područje mnogo manje od cijele urbane zone kojoj je središte. Trenutno, pariška stvarna urbanizacija, koju definira pôle urbain (gradsko područje) statistička zona, pokriva 2723 km2,[43] ili područje oko 26 puta veće od samoga grada. Uprava pariškog urbanog rasta podijeljena je između samoga grada i okolnih departmana: Parizu najbliži prsten tri susjedna departmana, ili petite couronne ("mali prsten") potpuno je zasićen rastom grada, dok je daljni vanjski prsten četiri departmana, grande couronne pokriven urbanizacijom samo u unutarnjim područjima. Tih osam departmana stvaraju veću administrativnu regiju Île-de-France, koja je većinom ispunjena pariškim urbanim područjem.
Pariška aglomeracija pokazala je stalan rast od kraja francuskih vjerskih ratova, kasnog 16, stoljeća, uz povremena opadanja za vrijeme francuske revolucije i drugog svjetskog rata. Prigradski razvoj novijih se godina ubrzao: s procjenom od ukupno 11,4 milijuna stanovnika 2005, regija Île-de-France pokazuje dvostruko veću stopu rasta u odnosu na 1990.[44][45] Danas je to jedna od najvećih aglomeracija na svijetu.
Imigracija[uredi VE | uredi]
Prema zakonu, francuski popisi ne postavljaju pitanja o etničkoj pripadnosti i religiji, ali zahtjevaju podatke o zemlji rođenja. Iz tih podataka moguće je odrediti da su Pariz i metropolitansko područje jedno od kulturno najraznolikijih područja u Europi. U popisu 1999., 19,4% od ukupne populacije rođeno je izvan kontinentalne Francuske.[46] Na istom popisu, 4,2% populacije urbanog područja Pariza bili su recentni imigranti (osobe koje su se uselile u Francusku između 1990. i 1999.),[47] većinom iz kontinetalne Kine i Afrike.[48]
Prvi val međunarodne migracije prema Parizu započeo je najranije 1820. s dolaskom njemačkih seljaka koju su bježali od poljoprivredne krize u njihovoj matičnoj zemlji. Slijedilo je nekoliko valova imigracije koji se nadovezuju da danas: Talijani i srednjeeuropski Židovi za vrijeme 19. stoljeća, Rusi nakon ruske revolucije 1917., Armenci u bijegu od genocida u Otomanskom carstvu, građani kolonija za vrijeme prvog svjetskog rata, i kasnije, Poljaci između dva rata, Španjolci, Talijani, Portugalci i sjeverni Afrikanci od 1950-ih do 1970-ih, sjevernoafrički Židovi nakon nezavisnosti tih država, te od tada Afrikanci i Azijci.[49]
Uprava[uredi VE | uredi]
Pariz, sa svojim nepromijenjenim administrativnim granicama od 1860., jedan je od rijetkih gradova koji se nije razvio politički u skladu s demografskim rastom; o čemu se trenutno raspravlja u planovima za Grand Paris (Veliki Pariz), koji bi svoje administrativne granice proširio na većinu svoje urbanizirane zone.[50]
Prijestolnica Francuske[uredi VE | uredi]
Kao glavni grad, Pariz je sjedište Francuske nacionalne vlade. Za izvršnu vlast, dva glavna službenika imaju svaki svoju službenu rezidenciju, gdje su im također smješteni i uredi. Predsjednik Francuske boravi u Elizejskoj palači u 8. arondismanu, dok premijer ima sjedište u Hôtel Matignon u 7. arondismanu. Vladina ministarstva locirana su u raznim dijelovima grada, mnoga u 7. arondismanu.
Elizejska palača
Dva doma francuskog parlamenta locirana su na lijevoj obali. Gornji dom, ili Senat, smješten je u Palais du Luxembourg u 6. arondismanu, dok je značajniji donji dom, nacionalna skupština, u Palais Bourbonu, u 7. arondismanu. Predsjednik senata, druga najviša funkcija nakon predsjednika republike, ima ured u Petit Luxembourg, manjoj palači aneksu palače Luxembourg.
U Parizu stoluju također i najviši francuski sudovi. Francuski kasacijski sud, najviši sud u pravosudnom sistemu, koji preispituje krivične i civilne slučajeve, lociran je u Palači pravde (Palais de Justice) na Île de la Cité, dok je Državni savjet, koji pruža pravne savjete izvršnoj vlasti i djeluje kao najviši sud u upravnom sistemu, smješten je u Palais Royal u 1. arondismanu.
Ustavni savjet, savjetodavno tijelo s konačnim ovlastima o ustavnosti zakona i vladinih dekreta, također djeluje u Palais Royal.
Gradska vlada[uredi VE | uredi]
Glavni članak: Pariški arondismani
Arondismani Pariza
Pariz je bio općina od 1834. (također i nakratko između 1790. i 1795.). Pri podjeli Francuske na općine 1790. (za vrijeme francuske revolucije), i ponovo 1834., Pariz je bio grad upola manji u odnosu na danas, ali je 1860., pripojio susjedne općine, neke potpuno, radi stvaranja nove admistrativne karte 20 arondismana koje grad ima i danas. Takva općinska podjela stvara spiralu u smjeru kazaljke na satu, s 1. arondismanom u samom središtu.
1790. Pariz je postao prefektura (sjedište) departmana Seine, koji je pokrivao većinu pariške regije. 1968. podijeljena ja na četiri manje: grad je postao zasebni departman i zadržao broj departmana Seine 75, (koji vuče prijeklo od pozicije departmana Seine u abecednom redu), dok su stvorena tri nova departmana, Hauts-de-Seine, Seine-Saint-Denis i Val-de-Marne, i dodijeljeni su im brojevi 92, 93, i 94. Posljedica tih podjela identične su granice pariškog departmana i općine, što je jedinstvena situacija u Francuskoj.
Općinski uredi[uredi VE | uredi]
Hôtel de Ville, pariška gradska vjećnica
Svaki od 20 pariških arondismana ima direktno izabrani savjet (conseil d'arrondissement), koji bira gradonačelnika arondismana. Izbor članova iz savjeta svakog arondismana stvara Savjet Pariza (conseil de Paris), koji bira gradonačelnika Pariza.
U srednjevjekovno doba, Parizom je upravljala općina koju su birali trgovci, čiji je glavar bio predstojnik trgovaca. Osim što je regulirao gradski promet robom, predstojnik je bio odgovoran i za neke javne dužnosti kao nadgledanje gradskih zidina i čišćenje ulica. Kreiranje pariškog civilnog predstojnika u 13. stoljeću, znatno je smanjilo je dužnosti i ovlasti predstojnika trgovaca. Kao direktni predstavnik kralja, u ulozi koja donekle podsjeća na prefekta kasnijih godina, predstojnik (prévôt) Pariza nadgledao je primjenu i izvršenje zakona i reda u gradu i okolnoj prévôté (okrugu) iz svog ureda u Grand Châtelet. Mnoge ovlasti iz ureda oba predstojnika prebačene su nakon osnivanja 1667. na ured generalnog namjesnika policije. Stoljećima, prévôt i upravitelji Châteleta sukobljavali su se s Hôtel de Ville oko jurisdikcija; tj. s gradskom upravom koja je obuhvaćala i quartiniers, od kojih svaki odgovoran za jednu od šesnaest četvrti (koje su bile podijeljene na četiri cinquantaines, svaka sa svojim cinquantainier, i dalje podijeljenih na dizaines, kojima su upravljali dizainiers):
Svaki od tih ljudi bili su načelno izabrani od lokalnih buržuja. U svako doba, prema tome, 336 ljudi dijelilo je administrativnu odgovornost za čistoću i održavanje ulica, za javno zdravstvo, zakon i red. Quartiniers održavali su službene liste bourgeois de Paris, lokalne izbore, mogli su nametnuti globe za prekršaje lokalnih propisa, a imali su i ulogu u poreznom sistemu. Sastajali su se u Hôtel de Ville radi vijećanja o pitanjima opće gradske važnosti i svake bi godine izabrali osam među "najistaknutijim stanovnicima četvrti", koji bi zajedno s drugim lokalnim službenicima birali gradski savjet.[51]
Iako su kroz 18. stoljeće takvi izbori postali samo ceremonijalni, birajući kandidate koje je već izabrala kraljevska vlada, sjećanje na stvarnu općinsku neovisnost ostalo je snažno: "Hôtel de Ville nastavio je biti značajan u savjesti buržujskih Parižana, s utjecajem znatno većim od stvarne uloge u upravi grada.[52]
Sastav savjeta Pariza
Stranka Mjesta
Socijalistička Partija 72
Savez za narodni pokret 55
Zeleni 9
Francuska Komunistička Partija 8
Novi Centar 8
Građanski i Republikanski Pokret 5
Miješana Ljevica 2
Lijeva Partija 2
Demokratski Pokret (MoDem) 1
Posljednji pariški predstojnik trgovaca, Prévôt des marchands, ubijen je 14. srpnja, 1789., nakon pada Bastille u sklopu francuske revolulucije. Pariz je službeno postao općina stvaranjem administrativne podjele 14. prosinca iste godine, te je privremena revolucionarna gradska uprava zamijenjena prvim općinskim ustavom i vladom 9. listopada 1790.[53] Kroz nemire Termidorske reakcije 1794., postalo je jasno da je revolucionarna pariška nezavisnost prijetnja bilo kojoj vladajućoj snazi: Ured gradonačelnika ukinut je iste godine, a općinski savjet godinu dana kasnije.
Premda je općinski savjet obnovljen 1834., većinu 19. i 20. stoljeća, Pariz, zajedno s većim departmanom Seine, kojemu je tada centar, bio je pod direktnom kontrolom državnog prefekta Seine, nadležnog za generalne poslove; Državni prefekt policije bio je nadležan za policiju u istoj jurisdikciji. Osim u nekoliko kratkih slučajeva, grad nije imao gradonačelnika do 1977., te je pariška policijska prefektura i danas pod državnom kontrolom.
Unatoč svojoj dvojnoj egzistenciji kao općina i departman, Pariz ima jedinstveni savjet koji upravlja s oba subjekta; Savjet Pariza, kojemu predsjeda gradonačelnik Pariza, zasjeda i kao općinski savjet (conseil municipal) ili kao savjet departmana (conseil général) ovisno o predmetu rasprave.
Pariška suvremena administrativna organizacija još uvijek sadrži tragove jurisdikcije bivšeg departmana Seine. Prefektura policije (koja također upravlja i vatrogasnim brigadama), na primjer ima još uvijek nadležnost na petite couronne, susjedna tri departmana za neka djelovanja kao protupožarna zaštita ili spašavanja, i još je pod upravom francuske nacionalne vlade. Pariz nema općinske policijske snage, premda ima vlastitu brigadu prometnih nadzornika.
Glavni grad regije Île-de-France[uredi VE | uredi]
Departmani regije Île-de-France
Kao dio općenacionalnih administrativnih nastojanja konsolidacije regionalnih ekonomija 1961., Pariz je kao departman postao glavni grad nove regije distrikta Pariza, preimenovanog u regiju Île-de-France 1976., koja obuhvaća pariški departman i sedam najbližih departmana. Članovi regionalnog savjeta, od 1986, biraju se na direktnim izborima. Prefekt pariškog departmana (koji je služio kao prefekt departmana Seine do 1968.) također je i prefekt regije Île-de-France, premda je ta funcija izgubila mnoge ovlasti stvaranjem ureda gradonačelnika Pariza 1977.
Intercommunalité[uredi VE | uredi]
Među nabrojenim promjenama, rijetka su uzimala u obzir Parišku stvarnost aglomeracije. Za razliku od većine francuskih većih urbanih područja kao Lille i Lyon, u Parizu nema međuopćinskog (intercommunal) entiteta u pariškom urbanom području, niti međuopćinskog savjeta koji bi riješavali probleme regijske guste gradske jezgre u cijelini; Pariško otuđenje od svojih predgrađa i danas je problem, te prema mnogima glavni razlog građanskih nemira, kao pobuna u predgrađima 2005. Direktna posljedica tih nesretnih događaja prijedlozi su za efikasniju metropolitansku strukturu koja bi pokrila Pariz i neka od predgrađa, od socijalističke ideje o labavoj "metropolitanskoj konferenciji" (conférence métropolitaine) do desničarske ideje o više integriranom "Velikom Parizu" (Grand Paris).
Zdravstvo[uredi VE | uredi]
Zdrastvenu njegu i interventnu zdrastvenu pomoć u Parizu i predgrađima pruža Assistance publique - Hôpitaux de Paris (AP-HP), javni bolnički sistem koji zapošljava više od 90 000 ljudi (zdrastveno osoblje i administracija) u 44 bolnice. To je najveći bolnički sustav u Europi.[54].
Među 44 bolnice kojima upravlja AP-HP, najznačajnije su:
Hôtel-Dieu, osnovana 651, najstarija bolnica u Parizu,
Hôpital de la Pitié-Salpetriere, najveća pariška i europska bolnica,
Hôpital Necker - Enfants malades, najstarija pedijatriska bolnica na svijetu,
Hôpital Européen Georges-Pompidou, posljednja bolnica izgrađena u Parizu,
CHU Kremlin-Bicetre,
Hôpital Paul-Brousse,
Hôpital Tenon,
Hôpital Saint-Louis,
Hôpital Saint-Antoine,
Čuvena vojna bolnica Val-de-Grâce nije dio AP-HP sustava.
Gradski prijevoz[uredi VE | uredi]
Glavni članak: Transport u Parizu
Vidi još. Popis željezničkih stanica u Parizu
Pariški Metro
Gradski autobus u Parizu
TGV na stanici Montparnasse
Pariški prometni sistem izgrađivan je kroz stoljeća te se i danas obnavlja i nadopunjuje. Syndicat des transports d'Île-de-France, (udruženje transporta regije Île-de-France) bivši Syndicat des transports parisiens (STP), nadgleda tranzitnu mrežu u regiji.[55]
Članovi su udruženja regija Ile-de-France i osam departmana regije. Udruženje koordinira javni prevoz i ugovara ih prevoznim poduzećima RATP (koje djeluje s 654 autobusnih linija, pariškim metroom, tri tramvajske linije, i dijelovima Regionalne ekspresne željezničke mreže - RER), SNCF (prigradske željeznice, tramvajska linija i druge sekcije RER-a), i Optile, konzorcij privatnih operatera koji upravlja s 1070 manjih autobusnih linija.
Metro je najznačajniji pariški prevozni sistem. Sustav, s 300 stanica (384 zaustavljanja) povezanih s 214 km tračnica sadrži 16 linija, označenih brojevima od 1 do 14, s dvije manje linije 3bis i 7bis, tako nazvanih jer su izvorno bile odvojci svojih originalnih linija. Listopada 1998, otvorena je nova linija 14, nakon 70-godišnje pauze u otvaranju potpuno novih linija metroa. Radi kratkih distanci među stanicama u mreži metroa, linije su prespore da bi mogle biti produžene dalje u predgrađa, kao i u slučaju mnogih drugih gradova. U skladu s time, dodatna željeznička mreža RER, otvarana je od 1960-ih radi povezivanja udaljenijih zona urbanog područja, koja se sastoji u integraciji suvremenog metroa u središtu grada i ranije postojećih prigradskih željeznica. U današnje vrijeme, mreža RER sadrži pet linija, 257 stanica i 587 km tračnica.
Dodatno, Pariz ima i četiri tramvajske linije, s rutama Saint-Denis - Noisy-le-Sec za liniju T1, La Défense - Issy, za liniju T2, Pont de Garigliano - Porte d'Ivry za liniju T3 i Bondy - Aulnay-sous-Bois za liniju T4. Šest novih tramvajskih linija trenutno je u raznim fazama razvoja. Pariz također nudi bike sharing program nazvan Vélib, s više od 20 000 javnih bicikala raspoređenih na 1450 parkirnih stanica, koji mogu biti unajmljeni za kratke i srednje distance uključujući i jednosmjerne vožnje. Novi trajektni servis Voguéo, uveden je lipnja 2008. na rijekama Seini i Marni.
Pariz je središte nacionalne željezničke mreže. Šest većih željezničkih kolodvora, Gare du Nord, Gare Montparnasse, Gare de l'Est, Gare de Lyon, Gare d'Austerlitz, i Gare Saint-Lazare, povezani su na tri mreže: TGV za vlakove velikih brzina, Corail vlakove standarnih brzina i prigradske željeznice (Transilien).
Pariz opslužuju dva velika aerodroma: Paris-Orly južno od Pariza i Paris-Charles de Gaulle kraj Roissyja, jedan od najprometnijih na svijetu. Treći znatno manji aerodrom, Beauvais Tillé, lociran je u mjestu Beauvais, 70 km sjeverno od grada, koriste čarteri i niskotarifni avio prijevoznici. Četvrti, Le Bourget, danas se koristi samo za poslovne avione, zrakoplovne sajmove i zrakoplovno-svemirski muzej.
Grad je također i najznačajnije središte francuske mreže autocesta, te je opkoljen s tri kružne autoceste: Périphérique, koja prati približnu putanju fortifikacija Pariza iz 19. stoljeća, autocesta A86 u unutarnjim predgrađima i Francilienne u vanjskim predgrađima. Pariz ima opsežnu cestovnu mrežu s preko 2000 km autocesta. Cestovnim putem, do Bruxellesa se putuje tri sata, Frankfurta šest, i do Barcelone dvanaest sati. Vlakom, London je udaljen samo 2 sata i 15 minuta, Bruxelles 1 sat i 22 minute (do 25 polazaka dnevno), Amsterdam 4 sata i 13 minuta (do 8 polazaka dnevno), Köln 3 sata i 51 minuta (6 polazaka dnevno), i Marseille, Bordeaux, i drugi gradovi na jugu Francuske 3 sata.
Vode i odvodni sustavi[uredi VE | uredi]
Canal Saint-Martin
U svojoj ranoj povijesti Pariz je za vodoopskrbu imao samo rijeke Seine i Bievre. Kasniji oblici navodnjavanja bili su rimski akvedukt iz 1. stoljeća iz Wissousa (kasnije napušten); izvori s desne obale od kasnog 11. stoljeća; od 15. stoljeća, akvedukt izgrađen približnom putanjom napuštenog rimskog akvedukta; i od 1809. kanal l'Ourcq, koji Pariz opskrbljuje vodom iz manje zagađenih rijeka sjeveroistočno od glavnog grada. Svoj prvi stalni i obilni izvor vode, Pariz je dobio tek kasnog 19. stoljeća: od 1857, civilni inženjer Eugene Belgrand, pod prefektom Napoleona III baronom Haussmannom, nadgledao je izgradnju niza novih akvedukata koji su doveli vodu iz izvora s lokacija posvuda oko grada u nekoliko rezervoara izgrađenih na najvišim elevacijama grada, Od tada, novi sustav rezervoara postao je glavni izvor pitke vode u Parizu, dok se ostaci starog sustava, crpljeni iz nižih nivoa istih rezervoara, koriste za čišćenje ulica.
Nema komentara:
Objavi komentar