Mobitel ( sleng : mobitel, mobitel) je prijenosni elektronički uređaj za komuniciranje na veće ili velike udaljenosti. Glavna komunikacijska funkcija je prijenos glasa ( telefon ), no u novije vrijeme dodane su funkcije kao: kratke poruke ( SMS ), elektronička pošta, internet , te slike i video ( MMS ). Mobilni telefoni se razlikuju od prijenosnih telefona, po tome što imaju veći domet i nisu vezani uz jednu baznu stanicu. Osnovni koncepti iza mobilne telefonije izumljeni su u Bell Labs 1947 .
Počeci razvoja [ uredi - uredi | uredi izvor ]
U pionirskoj fazi mobilne telefonije (1921 - 1945), dominirale su vojna i policijska primjena. Najveća teškoća bila je izgradnja radio-odašiljača koji može funkcionirati pod ograničenjima karakterističnim za automobil u pokretu. U to vrijeme je mobitel bio znatno većih dimenzija i trošio je mnogo energije, pa se jedino mogao smjestiti u automobil, dok je džepni mobitel (danas se, praktično, samo takvi i koriste) bio nezamisliv. Glavni tehnološki proboj u ovom području je uvođenje frekvencijske modulacije (FM) 1935. godine. Prvi funkcionalni mobilni sustav instaliran je za potrebe policije 1928. u Detroitu. Mada je bio jednosmjeran, tj. prijenos govora je bio moguć samo od centrale ka telefonu (Calling all cars, poznata je fraza iz policijskih filmova iz tog razdoblja), znatno je podigao učinkovitost lokalne policije i ubrzo je počeo da se koristi iu ostalim velikim gradovima po Americi. Edvin Armstrong je 1935. pronašao FM i izazvao pravu revoluciju u radio-industriji, osobito u radio-difuznim sustavima. Poslije toga, FM je ubrzo uveden iu mobilne komunikacije. Mobilni radio-sustavi na bazi FM-a su do 1940. potpuno potisnuli prethodnu generaciju s amplitudski modulacijom (AM). Drugi svjetski rat imao je presudan utjecaj na razvoj industrijskih potencijala za masovnu proizvodnju FM radio uređaja. Veličina, cijena i pouzdanost uređaja osjetno su popravljeni i od 1946. otvorili su vrata komercijalnoj fazi mobilne telefonije. Među osnovnim karakteristikama svakog telekomunikacijskog kanala koji koristi radio-prijenos su "središnja frekvencija" i "širina kanala" ( širina frekvencijskog pojasa ). Kada na skali svog radio-prijamnika birate željenu stanicu, vi zapravo birate određenu centralnu frekvenciju. Širina kanala je, pojednostavljeno govoreći, razmak između frekvencija na kojima rade pojedine postaje.
Kao pčelinje saće [ uredi - uredi | uredi izvor ]
Šezdesetih godina širina kanala FM sustava ograničena je na jednom od popularnih frekvencijskih raspona (UHF - Ultra High Frecuency) na 25 MHz, i na taj način se došlo do ideje o mre¾u (staničnoj) radio-mreži s dovoljnim brojem kanala u zadanom opsegu. Drugo značajno tehničko dostignuće ovog razdoblja jeste pronalazak automatskih trunking radio-sustava, u kojima mobilnom radio primopredajniku nije trajno dodijeljen određeni frekvencijski kanal, već se u momentu poziva automatski bira trenutno slobodan kanal iz skupa dozvoljenih. Daljnji razvoj mobilne telefonije obilježile su dvije revolucionarne ideje: celularna struktura mobilne telefonske mreže i uvođenje digitalnog prijenosa. Mobilna, tj. stanična struktura mobilnih mreža, podrazumijeva dijeljenje teritorija koju mreža pokriva na izvjestan broj manjih dijelova, tzv. stanica (eng. cell). Termin "stanica" nastao je asocijacijom na pčelinje saće čije šesterokutne stanice imaju oblik kakav bi u idealnom teorijskom slučaju trebali imati i stanice mobilne mreže koje u potpunosti pokrivaju neku teritoriju. U svakoj stanici postoji radio-uređaj koji komunicira s mobilnim telefonima koji se u zadanom trenutku nalaze na teritoriju te stanice. Taj uređaj se obično naziva bazna stanica (Base Transmitter Station) i ima nekoliko radio-primopredajnika koji istovremeno podržavaju komunikaciju s desetak do tridesetak mobitela. Sve bazne stanice povezane su žičnom ili radio-vezom s telefonskim centralama mobilne mreže, a one s telefonskim centralama klasične javne telefonske mreže, a preko njih i sa cijelim svijetom. Stanična struktura omogućuje da se isti frekvencijski kanal istovremeno koristi u više stanica, pod uvjetom da su one međusobno dovoljno udaljene (da ne bi dva bliska korisnika na istom frekvencijskom kanalu ometali jedan drugog). U susjednim stanicama obavezno se koriste različiti frekvencijski kanali. Na taj način je omogućeno višestruko iskorištavanje frekvencijskih kanala, što je od presudnog značaja da broj korisnika koje mreža može opslužiti bude dovoljno veliki da bi mreža bila komercijalno isplativa. Celularnost mobilne mreže olakšava modifikacije mreže i poveđanje kapaciteta mreže u slučaju potrebe (povećanje broja korisnika). Stanična struktura nameće i nove tehničke probleme, npr. prelazak mobitela iz ćelije u ćeliju tijekom razgovora mora biti popraćen zapovjednom procedurom u mreži, koja taj prelazak mora učiniti neosetnim priručnik (tzv. Handover). Prvi mobilni sustav ušao je u komercijalnu uporabu 1983. godine u Chicagu.
Broj je govor [ uredi - uredi | uredi izvor ]
Sljedeća revolucionarna pojava je uvođenje "digitalnog" prijenosa u mobilnu telefoniju, umjesto dotadašnjeg "analognog". Digitalni prijenos znači da se govor prvo pretvara u niz brojeva, zatim se ti brojevi radio-signalima prenose između centrale i korisnika, da bi se na kraju ponovno iz brojeva regenerirao govor. (Razliku između analognog i digitalnog pokušaćemo da objasnimo na primjeru: zamislite da promjene svoje težine svakodnevno pratite i upisujete u bilježnicu na jedan od dva načina: 1. u obliku linije koja ide naviše kad vam težina raste i naniže kad vam težina opada ili drugi u obliku tablice u koju brojčano unosite promjene. Ako tu bilježnicu pošaljete svom liječniku, on će na temelju dobivene linije ili na temelju brojeva, steći predstavu o promjenama vaše tjelesne težine. Prijenos informacija koji ste na prvi način ostvarili je analogan, a na drugi digitalan .) Digitalne mreže imaju niz prednosti u odnosu na analogne: otpornost na šum (koji čujete svakodnevno i vi na svom radio-prijamniku, ako odaberete postaju koja je daleko), otpornost na preslušavanja, mogućnost korekcije pogreške i mogućnost regeneracije signala (što je od izuzetnog značaja za savladavanje velikih razdaljina). Također, inteligencija digitalne mreže omogućava joj da se prilagođava izmijenjenim uvjetima rada (putem naprednih postupaka, kao što su: ekvalizacija, kontrola eha, monitorisanje uvjeta u kanalu itd.); fleksibilnost digitalne mreže često omogućava da se nove funkcije ili korekcije starih unesu jednostavnom izmjenom softvera. Osim toga, jedino se na digitalne sustave mogu primijeniti moderne, učinkovite i izuzetno sigurne metode šifriranja, što je od neprocjenjive važnosti za privatnost komunikacija. Konačno, digitalna mreža je "općenito", ona prenosi binarne simbole - bite (brojeve 0 i 1), bez obzira što oni predstavljaju. To je preduvjet za vezu s modernom žičnom digitalnom ISDN mrežom (Integrated Service Digital Network), u kojoj se istim prijenosnim putovima prenose informacije, bez obzira na njihovu prirodu (govor, slika, podaci ...) i ona će, možda, u dogledno vrijeme zamijeniti tradicionalnu analognu telefoniju u našim domovima.
Komercijalni CDMA [ uredi - uredi | uredi izvor ]
Sa gledišta strateškog opredjeljenja glede izgradnje budućih mobilnih mreža, digitalne mreže su u prednosti u odnosu na analogne. Dilema je na koji način iskoristiti raspoloživi frekvencijski pojas na što veći broj potencijalnih korisnika u digitalnoj mreži (tzv. "Način multipleksiranja signala"). Mogućnosti su frekvencijski multipleks (FDMA - Frequency Division Multiple Access), vremenski multipleks - (TDMA- Time Division Multiple Access) i kodni multipleks - (CDMA- Code Division Multiple Access), preuzet iz vojnih sustava s proširenim spektrom (Spread Spectrum Systems), preciznije iz tehnike s izravnom sekvencom (Direct Sequence), za poznavatelje vojnih komunikacija. Komercijalni CDMA sustavi do prije nekoliko godina bili su samo u fazi testiranja, međutim danas, osobito u Sjevernoj Americi, tvrtkama su podijeljene dozvole za rad za mobilnu telefoniju koje rade na ovom principu i njihova komercijalna primjena je u punom zamahu. Ostali digitalni sustavi za mobilnu telefoniju bazirani su na kombiniranom FDMA-TDMA principu i godinama su u komercijalnoj upotrebi. Tipični predstavnici su američki D-AMPS (Digital Advanced Mobile Phone System) i čuveni europski GSM sustav (Global System for Mobile Communications), koji već nekoliko godina uspješno funkcionira iu našoj zemlji.
Kule za mobilne telefone europske mreže koriste frekvenciju od 900 MHz i / ili 1800 MHz. Frekvenciju od 900 MHz podržavaju svi modeli mobitela, dok obje frekvencije 900 MHz i 1800 MHz podržavaju dual-band mobiteli što je naznačeno u njihovoj tehničkoj specifikaciji. Zemlje Amerike koriste frekvencije od 900 MHz ili 1900 MHz iu tom slučaju je neophodno imati tiple-band telefon koji podržava 900 MHz / 1800 MHz / 1900 MHz. Frekvencija 1900 MHz najčešće se koristi u zemljama Sjeverne, Srednje i Južne Amerike.
Nema komentara:
Objavi komentar