četvrtak, 7. srpnja 2016.

Johann Sebastian Bach-njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja

Johann Sebastian Bach (Eisenach, 21. ožujka 1685. – Leipzig, 28. srpnja 1750.), njemački skladatelj i orguljaš baroknog razdoblja.

Općenito ga se smatra jednim od najvećih skladatelja svih vremena. Njegova se djela odlikuju intelektualnom dubinom, tehničkom zahtjevnošću i umjetničkom ljepotom, te su bila nadahnuće gotovo svim skladateljima europske tradicije, od Mozarta do Schönberga. Među djela J. S. Bacha spadaju Brandenburški koncerti, Varijacije Goldberg, Engleske suite, Francuske suite, Partite, Dobro ugođen glasovir, Misa u h-molu, Muka po Mateju, Glazbena žrtva, Umjetnost fuge, Sonate i partite za violinu solo, Suite za violončelo, više od 200 kantata i isto toliko djela za orgulje.
Johann Sebastian Bach
Životopis[uredi VE | uredi]

Potpis Johanna Sebastiana Bacha.
Rođen je u tirinškom gradu Eisenachu, u današnjoj Njemačkoj. Bio je najmlađe dijete Johanna Ambrosiusa Bacha, orguljaša crkve sv. Jurja i direktora gradskog orkestra, i Marije Elisabethe Lämmerhirt Bach, kćeri uglednoga gradskog krznara. U rodnom gradu pohađa gimnaziju. Prvu poduku iz sviranja violine i čembala vjerojatno je primio od oca, a u skladanje ga je možda uputio stric Johann Christoph. [1]

Majka mu umire 1694. godine, a otac 1695.[2], samo osam mjeseci poslije. Ostavši bez roditelja u desetoj godini života, preselio se k starijem bratu, Johannu Christophu Bachu (1671-1721), orguljašu u obližnjem Ohrdrufu. Tamo je prepisivao, proučavao i izvodio bratova i druga glazbena djela i nesumnjivo od brata dobivao korisnu poduku u sviranju čembala i orgulja. Ujedno pohađa i šestogodišnji licej, gdje mu je, kao pjevaču u studentskom zboru, osiguran besplatan smještaj (bratov dom bio je pretijesan). Česti popravci orgulja u Ohrdrufu pružili su mladom glazbeniku jedinstveno iskustvo u poznavanju tog instrumenta, a često je odlazio i na duža putovanja kako bi mogao čuti znamenite njemačke orguljaše.
1700. odlazi u Lüneburg, gdje pjeva u crkvenom zboru samostana sv. Mihaela. U sklopu samostana djeluje licej koji Bachu pruža velike obrazovne mogućnosti. Samostan posjeduje i veliku glazbenu biblioteku, a Bach, pored izučavanja bogatoga notnog materijala, često putuje u Hamburg kako bi usavršio svoju orguljsku tehniku.

Arnstadt i Mühlhausen[uredi VE | uredi]
Po završenom školovanju, 1703. odlazi u Arnstadt gdje ocjenjuje nove crkvene orgulje, a zatim prihvaća i posao orguljaša. Osim orguljanja, kao kantorovu zamjeniku nameće mu se i dužnost uvježbavanja zbora, čime nije bio zadovoljan zbog nesposobnih i loše obučenih pjevača. Uzrok njegovu nezadovoljstvu bio je možda i njegov večernji mačevalački sukob s vlastitim učenikom Geyersbachom. Jednom je prilikom na orguljski emporij kao zamjenu nesposobnim pjevačima doveo neku mladu gospođicu, što je za tadašnje vrijeme bilo poprilično neuobičajeno (izvedba liturgijske glazbe tad je većinom povjeravana dječacima i muškarcima). Moguće je da se radilo o Mariji Barbari Bach, njegovoj rođakinji i budućoj ženi.
Tijekom svog profesionalnog djelovanja u Arnstadtu često dolazi u sukob s crkvenim odborom Nove crkve. Godine 1706. su ga ukorili zbog predugog izostanka s dužnosti. Iako mu je bio dan otpust na 4 tjedna, on se u Lübecku zadržao gotovo 4 mjeseca kako bi učio od slavnoga Dietricha Buxtehudea, tamošnjega crkvenog orguljaša. Članovi crkvenog odbora također su mu zamjerili predugo i presloženo sviranje; očekivali su da tijekom misa izvodi kraće i lakše slušljive preludije i koralne skladbe. Nakon opomene otišao je u drugu krajnost i drastično pojednostavio svoje skladbe namijenjene liturgijskom izvođenju.

Godine 1707. odlazi iz Arnstadta i prihvaća posao orguljaša u Mühlhausenu. Kao već vrstan i priznat poznavatelj orgulja predlaže preradbu orgulja u crkvi sv. Blaža. Samo nekoliko dana nakon prihvaćanja nove dužnosti, ženi se svojom drugom rođakinjom Marijom Barbarom Bach, kćeri Johanna Michaela Bacha, orguljaša i gradskog notara u Gehlenu kaj Arnstadta. Nakon samo godine u Mühlhausenu, 1708. napušta i taj posao, vjerojatno zbog nedostatnih novčanih primanja i loših uvjeta za glazbeno stvaralaštvo i izvođenje, a po nekima, prvenstveno zbog previranja raznih teoloških strujanja koja su tada potresala Mühlhausen (sukob ortodoksije i pijetizma).[3]

Weimar[uredi VE | uredi]
Od 1708. Bach djeluje u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, najprije kao orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj, a od 1714. i kao koncertni majstor. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne glazbe, od kojih je najpoznatiji Dobro ugođeni klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih skladbi, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi glazbeni tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvedivo isključivo na precizno podešenom instrumentu.
Također u Weimaru nastaje i Orgelbüchlein - mala knjiga skladbi za orgulje, uglavnom tradicionalnih luteranskih himana, koje je Bach harmonizirao i priredio na način da budu od koristi za učenike.

Novu službu Bach je preuzeo 1717. kada prelazi u Cöthen, gdje također vodi dvorsku kapelu princa Leopolda od Anhalt-Cöthena, koji je i sam bio glazbenik. Većina skladbi iz ovog razdoblja svjetovne su prirode (Brandenburški koncerti, suite za čelo, sonate i partite za violinu, te orkestralne suite), s obzirom da je princ bio kalvinist, te se u službama nije koristilo glazbe u jednakoj mjeri kao u luteranskim crkvama.

Godine 1723. Bach prelazi u Leipzig, gdje je imenovan kantorom u luteranskoj crkvi sv. Tome i gradskim glazbenim direktorom. Na tim je službama ostao do kraja života. Uz poučavanje učenika, imao je zadaću svakog tjedna skladati kantatu, koja bi se izvodila nedjeljom i bila vezana uz biblijska čitanja. Za veće blagdane, kao Božić, Veliki petak ili Uskrs, skladana su značajnija djela, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Ove su skladbe često zahtijevale sudjelovanje svih glazbenika u gradu. Opseg i značaj Bachovih sakralnih skladbi donio mu je naslov petog evanđelista u Njemačkoj. Najviše je svirao na čembalu i orguljama.

Obitelj[uredi VE | uredi]
Bach je 1707. oženio svoju drugu rođakinju, Mariju Barbaru Bach, s kojom je imao 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Marija Barbara je umrla iznenada, 1720.

Za boravka u Cöthenu (1721.) Bach se oženio mladom sopranisticom Annom Magdalenom Wilcke. Unatoč dobnoj razlici (Anna je bila mlađa 17 godina), imali su sretan brak, s 13 djece. Tijekom života je imao ukupno 20 djece.

Sva Bachova djeca bila su glazbeno nadarena, a neki su postali i istaknuti glazbenici, od kojih su najpoznatiji Carl Philipp Emanuel Bach, Johann Christian Bach te Wilhelm Friedemann Bach.

Tijekom boravka u Leipzigu, Bach je imao dobre odnose s profesorima tamošnjeg sveučilišta, koji su pisali tekstove za kantate ili bili kumovi njegovoj djeci. Također je bio u kontaktu s mnogim glazbenicima iz cijele Njemačke. Često ga je posjećivao George Philipp Telemann, koji je bio kum C. P. E. Bacha, i vjerojatno su se i često dopisivali. Međutim, Bach i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni iste godine, nikada se nisu sreli.

Kasniji život[uredi VE | uredi]
S obzirom da je tijekom 1720-tih skladajući kantate prikupio opsežan repertoar sakralne glazbe, Bach se kasnije mogao posvetiti i svjetovnoj glazbi, i vokalnoj, i instrumentalnoj. Među tim djelima je Clavier-Übung - vježba za klavir, koja sadrži 6 partita, Talijanski koncert, Francusku uvertiru i Goldberg varijacije. Istovremeno je nastala i Misa u h-molu (nikad nije izvedena za Bachova života) koja je proglašena najvećim postojećim glazbenim djelom.[tko ju je proglasio?]

Tijekom susreta s kraljem Friedrichom II. Pruskim u Potsdamu, kralj je zadao temu koja je Bachu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu fugu. Rezultat je bila Musikalische Opfer koja je sadržavala niz fuga i kanona na zadanu 'kraljevsku temu'. Bach je kasnije skladao i 14 fuga (kontrapunkta) na vlastitu temu. Ove skladbe, poznate kao Die Kunst der Fuge - Umjetnost fuge, sadrže neke od najsloženijih fuga ikad napisanih, i općenito se smatraju najznačajnijim kontrapunktalnim djelom ikada napisanim.

Bachov doprinos glazbi, ili kako je njegov učenik Lorenz Christoph Mizler rekao "glazbena znanost", često se uspoređuju s genijima Williama Shakespearea u književnosti i Isaaca Newtona u fizici.

BWV sustav[uredi VE | uredi]
Bachove su skladbe organizirane po BWV brojevima, gdje BWV označava Bach-Werke-Verzeichnis - Katalog Bachovih djela. Taj je katalog 1950. sastavio Wolfgang Schmieder, pri čemu se služio izdanjem 'Bachove asocijacije' (Bach-Gesellschaft-Ausgabe), sveobuhvatnim izdanjem kompozitorovih djela priređenim između 1850. i 1905. godine. Taj se sustav katkad zove i Schmiederovim, a staromodni način obilježavanja koristi S iz njegovog inicijala umjesto BWV.

Taj je katalog organiziran tematski, a ne kronološki:

BWV 1-222: kantate,
BWV 225-248: velika zborska djela,
BWV 250-524: zborska djela i svjetovne pjesme,
BWV 525-748: orguljaška djela,
BWV 772-994: druga klavirska djela,
BWV 995-1000: djela za lutnju,
BWV 1001-1040: djela komorne glazbe,
BWV 1040-1071: orkestralna glazba,
BWV 1072-1126: kanoni i fuge.

Francuska Republika- država u zapadnoj Europi

Francuska Republika (fra. République Française) je država u zapadnoj Europi, s nekoliko prekomorskih teritorija i otoka. Kontinentalna Francuska (France métropolitaine) graniči s Belgijom, Luksemburgom, Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španjolskom. Prekomorski posjedi uključuju Francusku Gvajanu u Južnoj Americi, te otoke poput Martinika, Réuniona i Nove Kaledonije u Atlantskom, Indijskom i Tihom oceanu.

Francuska je jedna od zemalja osnivačica Europske Unije, i njena teritorijem najveća članica. Također je zemlja osnivačica Ujedinjenih naroda, i jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti; pored toga je i članica grupa G8 i G-20, NATO-a, OECD-a, Frankofonije i niza drugih međunarodnih organizacija.

Glavni ideali Francuske izraženi su u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina. Ustavom je definirana kao nedjeljiva, sekularna, demokratska i socijalna država. Jedna je od najrazvijenijih, najbogatijih i najprepoznatljivijih država svijeta, a s 82 milijuna turista godišnje i najposjećenija.[1]
Zastava
Antika i Srednji vijek[uredi VE | uredi]
Teritorij današnje Francuske ljudi su nastanjivali od prapovijesnih vremena. Iz tog doba ostaju mnoge oslikane spilje, uključujući jednu od najpoznatijih i najbolje očuvanu, onu u Lascauxu.

Grčka kolonija Masalija osnovana je oko 600. godine prije Krista, na mjestu današnjeg grada Marseillea. Istovremeno, unutrašnjost Francuske nastanjuju galska plemena. Granice današnje Francuske, od Rajne do Atlantika, i od Pireneja i Sredozemnog mora do kanala La Manche otprilike odgovaraju granicama keltske države Galije.


Crtež iz Lascauxa
Galiju su postupno pokorili Rimljani između 125. i 52. godine prije Krista. Sjeveroistočna granica Rimskog Carstva na rijeci Rajni pokazala se nebranjivom u 4. stoljeću nakon Krista, kada su započele Barbarske invazije, a rimske provincije u Galiji počeli nastanjuvati Germani.

Sjeverni dio Galije nastanili su Franci, koji su uspjeli pokoriti ostala plemena. Njihov se kralj Klodvig I. preobratio na kršćanstvo 498. godine. Franci su prihvatili galsko-rimsko nasljeđe i romanske jezike. Klodvig je proglasio Pariz svojim glavnim gradom i osnovao dinastiju Merovinga.

Merovinška dinastija vladala je 270 godina, dok ju nije zamijenila dinastija Karolinga, koju je osnovao Pipin Mali. Njegov sin Karlo Veliki ujedinio je franačka kraljevstva i osnovao golemo carstvo u zapadnoj i srednjoj Europi. Papa Lav III. okrunio je Karla Velikog za cara Svetog Rimskog Carstva, čime je uistinu započela duga povijesna veza Francuske i Katoličke crkve.

Karlovo carstvo se raspalo nakon smrti njegovog sina i nasljednika, Luja I. 843. godine je, Verdunskim ugovorom, carstvo podijeljeno između Lujeva tri sina. Istočna Franačka pripala je Ludvigu Njemačkom, središnji dio Lotaru, a Zapadna Franačka Karlu II. "Ćelavom". Upravo se Zapadna Franačka nalazila na teritoriju koji otprilike odgovara području današnje Francuske, te je bila prethodnicom moderne Francuske.


Karlo Veliki i Ljudevit I. Pobožni
Karolinška dinastija nastavila je vladati do 987. godine, kada je kraljem postao Hugo Capet. Dinastije Capet (Kapetovići), Valois i Bourbon postupno su ujedinile zemlju, prethodno oslabljenu vikinškim upadima u 9. i 10. stoljeću.

1066. godine je Vilim I. Osvajač, normanski vojvoda, pokorio Englesku i postao engleskim kraljem. Uveo je francuski kao službeni jezik (što je utjecalo na evoluciju staroengleskog u srednjeenglski jezik), feudalni sustav i imovinski katastar. Miješanjem Normana i Anglosasa počinje se formirati engleska nacija.

Francuski su vitezovi igrali značajnu ulogu u Križarskim ratovima, do te mjere da je arapska riječ za križara Al-Franj, što znači Franak.

1328. godine bez nasljednika umire Karlo IV. "Lijepi". Prema Salijskom zakoniku, kruna nije mogla pripasti ženi, niti rođaku po ženskoj liniji. U skladu s time, krunu umjesto engleskog kralja Edvarda III. nasljeđuje Karlov rođak Filip IV. Edvard je osporio njegovo nasljedstvo, pa su Engleska i Francuska 1337. godine započele sukob koji je kasnije prozvan Stogodišnjim ratom. Iako su tijekom rata izgubili značajnu količinu teritorija, Francuzi su pod vodstvom Ivane Orleanske uspjeli vratiti većinu izgubljenih posjeda.

U to je doba Francuska, kao i ostatak Europe, bila zahvaćena epidemijom kuge, koja je prepolovila Francusku populaciju od 17 milijuna ljudi.

Od Renesanse do Napoleona[uredi VE | uredi]
Za vrijeme Renesanse, Francuska je vodila ratove sa Svetim Rimskim Carstvom, poznate pod imenom Talijanski ratovi. Došlo je do standardizacije francuskog jezika, koji će postati jezikom europske aristokracije.

Francuska moć u Europi je postupno rasla, da bi kulminirala za vrijeme kralja Luja XIV. u 17. stoljeću. Francuska je tada imala najbrojniju populaciju na kontinentu i enorman utjecaj na europsku politiku, ekonomiju i kulturu. Francuski je postao jezikom diplomacije, znanosti i književnosti, te je ostao najznačajniji svjetski jezik sve do 20. stoljeća. Francusko se kraljevstvo prostiralo Sjevernom Amerikom, Afrikom i Azijom, te je bilo manje samo od Britanskog Carstva.


Juriš na Bastilju
Pod vladavinom Luja XV. Francuska je pretrpila poraz u Sedmogodišnjem ratu i izgubila dio prekomorskih posjeda, ali je stekla nove teritorije u Europi, poput Korzike i pokrajine Lorraine. Luj XV. je svom unuku i nasljedniku Luju XVI. zemlju ostavio u financijski, politički i vojno nepovoljnoj situaciji. On je pak podržavao američku borbu za neovisnost, što je dodatno produbilo francuske dugove. Financijska kriza i primjer Američke revolucije bili su među glavnim povodima njene francuske inačice.

Francuska revolucija započela je Padom Bastilje 14. srpnja 1789. Apsolutna monarhija je zamijenjena ustavnom monarhijom. Donesena je Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, kojom su definirana ljudska prava građana Francuske i svih ljudi bez iznimke. Deklaracija utvrđuje prirodna ljudska prava na slobodu, vlasništvo, sigurnost i otpor opresiji. Poziva na ukidanje aristokratskih privilegija poput izuzetaka kod oporezivanja, te jamči mogućnost rada u javnim službama na osnovi zasluga, a ne roda. Također proglašava slobodu govora i tiska, te zabranjuje neosnovana uhićenja. Ukidanjem privilegija plemstva i svećenstva uvodi se socijalna jednakost.

Iako je Luj XVI. uživao popularnost kao ustavni monarh, javno mnijenje se polako počelo okretati protv njega, što je samo pogoršano njegovim bijegom u Varenne. Istovremeno, ostale europske monarhije bile su užasnute razvojem događaja u Francuskoj. 1792. godine je austro-pruska koalicija donijela Manifest u Braunschweigu, kojim prijeti razaranjem Pariza u slučaju da kraljevska obitelj Francuske nastrada. To dovodi do proglašenja rata s Austrijom u travnju, te ukidanja ustavne monarhije i proglašenja Republike u rujnu 1792.


Napoleon Bonaparte
Godinu dana kasnije, Luj XVI. i njegova žena Marija Antoaneta osuđeni su za izdaju i smaknuti na giljotini. Pod utjecajem stranih monarhija izbijaju mnoge proturevolucije i unutarnji ratovi, te nastupa Vladavina terora. Unutar godine dana smaknuto je između 16 i 40 tisuća ljudi u sukobima suprotstavljenih revolucionarnih frakcija, Žirondinaca i Jakobinaca. Tek je Termidorskom reakcijom 1794. i pogubljenjem Maximiliena Robespierrea nasilju došao kraj.

Na vlast 1799. godine stupa Napoleon Bonaparte, prvo kao Konzul, a zatim i kao car. Napoleon je pokorio većinu kontinentalne Europe, usprkos različitim koalicijama europskih zemalja koje su mu se suprotstavljale. Tim pobjedama svijetom su pronešeni francuski revolucionarni ideali i reforme, poput metričkog sustava. Napoleon je poražen nakon katastrofalnog pohoda na Rusiju, te je Burbonska dinastija 1815. vraćena na vlast.

Od monarhije do Republike[uredi VE | uredi]
Do političkih promjena ponovno dolazi 15 godina kasnije, kada su Burbonci svrgnuti i uspostavljena ustavna Srpanjska monarhija; ona je pak trajala do proglašenja Druge republike u jeku europskih revolucija 1848. Odluke o ukidanju ropstva i univerzalnom muškom pravu glasa, donesene za vrijeme Revolucije pa kasnije ukinute, su ponovno stupile na snagu. Predsjednik Louis-Napoleon Bonaparte se proglasio carem Drugog carstva pod imenom Napoleon III.; 1870. je izgubio vlast nakon Francusko-pruskog rata i njegov je režim zamijenila Treća republika.

Francuski kolonijalni posjedi su rasli u 19. i 20. stoljeću, da bi kulminirali 1920-ih i 30-ih godina, kada je Francuska pod kontrolom držala oko 13 milijuna četvornih kilometara teritorija, odnosno 8,6% svjetske kopnene površine.

U predvečerje Prvog svjetskog rata Francuska je bila članica Antante. Rat je odnio živote 1,4 milijuna francuskih državljana. Međuratno razdoblje obilježile su napetosti u međunarnodnim odnosima i različite socijalne reforme, poput godišnjeg odmora, smanjenja broja radnih sati, te prisutsva žena u politici.

Ubrzo nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Kontinentalnu je Francusku osvojila Njemačka, te ju podijelila na okupacijsku zonu na sjeveru i Višijsku Francusku — marionetsku državu koja je surađivala s Hitlerom — na jugu. U suradnji sa Saveznicima, Slobodna Francuska pod vodstvom generala de Gaullea i Francuski pokret otpora uspjeli su izvojevati pobjedu nad Silama Osovine i vratiti francuski suverenitet.


Oslobođenje Pariza 26. travnja 1945.
Nakon rata osnovana je Četvrta republika, na čelu s predsjednikom de Gaulleom. Uslijedilo je trideset godina spektakularnog gospodarskog rasta (Les Trente Glorieuses). Žene su pravo glasa dobile 1944. Francuska je bila jedna od osnivačica NATO-a 1949.

U 50-im i 60-im godinama Francuska je vodila dva kolonijalna rata. 1954. poražena je u pokušaju da zadrži kontrolu nad Francuskom Indokinom. Samo nekoliko mjeseci kasnije izbio je sukob u Alžiru, kojeg je tada nastanjivalo oko milijun Europljana, uglavnom Francuza. U intenzivnoj debati o neovisnosti Alžira, koja je gotovo dovela do građanskog rata, 1958. dolazi do ustavnih promjena i uspostave Pete republike, s osnaženom ulogom predsjednika. To je de Gaulleu omogućilo da rat u Alžiru privede kraju 1962., proglašenjem alžirske neovisnosti. Preostale francuske kolonije postupno su dobivale neovisnost, posljednja među njima Vanuatu 1980.

Berlin -grad u Njemačkoj

Berlin ( / b ər l ɪ n / , njemački: [bɛɐ̯liːn] (  slušati )) je grad u Njemačkoj i jedan od svojih 16 članica . S populacijom od oko 3,5 milijuna ljudi, [4] Berlin je drugi najveći grad pravilan i sedma najmnogoljudnija urbano područje u Europskoj uniji . [5] nalazi se u sjeveroistočnoj Njemačkoj na obalama rijeka Spree i Havel , to je središte Berlin-Brandenburg gradsko područje , koje ima oko šest milijuna stanovnika od više od 180 zemalja. [6] [7] [8] [9] Zbog svog položaja u europskoj Plain , Berlin je pod utjecajem umjerene sezonski klime , Oko jedne trećine gradske površine sastoji se od šume, parkovi, vrtovi, rijeke i jezera. [10]

Prvo dokumentirano u 13. stoljeću, a nalazi se na križanju dviju važnih povijesni trgovačkih ruta , [11] Berlin je postao glavni grad margrofovija Brandenburg (1417-1701), čiji Kraljevina Pruska (1701-1918) je njemački Carstvo ( od 1871-1918) je Weimarska Republika (1919-1933) i treći Reich (1933-1945). [12] u Berlinu u 1920 bio je treći po veličini općina u svijetu. [13] Nakon Drugog svjetskog rata , grad je bio podijeljeno; Istočni Berlin je postao glavni grad istočne Njemačke , a Zapadni Berlin je postao de facto Zapadne Njemačke exclave , okružen Berlinskog zida . (1961-1989) i Istočna Njemačka području [14] nakon ujedinjenja Njemačke 1990. godine, Berlin je ponovno određen kao glavni grad ujedinjene Njemačke.

Berlin je svjetski grad kulture, politike, medija i znanosti. [15] [16] [17] [18] Njegova Gospodarstvo se temelji na high-tech tvrtki i sektora usluga obuhvaća raznoliku paletu kreativnih industrija , ustanove za istraživanje , medijske korporacije i konvencije prostorima. [19] [20] Berlin služi kao kontinentalnom središte za zračni i željeznički promet te ima vrlo složenu javnu prometnu mrežu. Metropola je popularno turističko odredište . [21] Značajne industrije također uključuju IT , farmaceutika, biomedicinsko inženjerstvo, čista tehnologija, biotehnologije , izgradnja i elektronike.

Moderna Berlin je dom svjetski poznatih sveučilišta, orkestri, muzeji, mjesta za zabavu, a domaćin je brojnim sportskim natjecanjima. [22] Njegova urbana postavka je to tražio nakon lokacija za međunarodne filmske produkcije . [23] Grad je dobro poznata po festivalima, raznolike arhitekture, noćni život, suvremene umjetnosti i visoke kvalitete života . [24] Tijekom posljednjeg desetljeća u Berlinu, vidio je pojavu kozmopolitske poduzetničke scene . [25]
East Side Gallery.JPG
Podrijetlo naziva Berlinu je neizvjesna. To može imati korijene u jeziku West slavenskih stanovnika na području današnje Berlinu, a može se odnositi na Starom polapske stabljike berl- / birl- ( "močvara"). [26] Narodna etimologija povezuje ime njemačke riječi za medvjeda, bar. Medvjed se također pojavljuje u grbu grada . [27]

12. do 16. stoljeća [ uredi ]

Karta Berlinu 1688. godine
Najraniji dokazi o naseljima na području današnjeg grada su drveni štap koji datira iz otprilike 1192. [28] i ostatke drvenih houseparts datirani 1174 pronašao u 2012 iskopa u Berlin Mitte. [29] Prvi pisani zapisi o gradovima u područje današnje Berlinu datiraju iz kasnog 12. stoljeća. Spandau se prvi put spominje 1197 i Köpenick 1209., iako ta područja nisu pridružili Berlin do 1920. godine [30] središnji dio grada može se pratiti natrag do dva mjesta. Cölln na Fischerinsel se prvi put spominje u 1237 dokumenta i Berlin, preko Spree u ono što se sada zove Nikolaiviertel , upućuje u dokumentu iz 1244. [28] 1237 smatra se danom utemeljenja grada. [31] u dva grada s vremenom formira bliske ekonomske i društvene odnose, a profitirao od sortirano pravo na dva važna trgovačkih putova Via Imperii i od Brügge do Novgorodu . [11] u 1307, oni formiraju savez sa zajedničkom vanjskom politikom, njihova interna uprave još uvijek razdvojeni. [32] [33]

U 1415, Frederick sam postao birač od margrofovija Brandenburg , koja je vladala do 1440. [34] U 15. stoljeću, njegovi nasljednici osnovana Berlin-Cölln kao glavni grad margrofovija, a kasniji članovi Hohenzollern obitelji vladali u Berlinu do 1918. godine, najprije kao birača u Brandenburgu, a zatim kao kraljevi Pruske, i na kraju, kao njemački carevi . U 1443., Frederick II Irontooth započeo izgradnju nove kraljevske palače u dvojnoga grada Berlin-Cölln. Prosvjedi od grada građana protiv izgradnje kulminirao je u 1448., u "Berlin indignacijom" ( "Berliner Unwille"). [35] [36] Ovaj prosvjed nije bio uspješan i građanstvo izgubio mnoge od svojih političkih i ekonomskih povlastica. Nakon što je kraljevska palača koja je završena 1451., ona je polako počela u uporabu. Od 1470. godine, s novim birač Albrecht III Ahilove , Berlin-Cölln postao novi kraljevska rezidencija. [33] Službeno, Berlin-Cölln palača postala prebivalište Brandenburških birača u Hohenzollerns od 1486. ​​godine kada je John Ciceron je došao na vlast. [37] Berlin-Cölln, međutim, morao je odustati od svoje stanje kao slobodan Hanzeatske grada. U 1539., izbornici i grad i službeno postao luteranski . [38]

17. do 19. stoljeća [ uredi ]

Frederick Veliki (1712-1786) bio je jedan od europskih prosvijećenih vladara .
The War Tridesetogodišnji između 1618. i 1648. devastiran Berlin. Jedna trećina od njegovih kuća je oštećeno ili uništeno, a grad je izgubio polovicu svoje populacije. [39] Frederick William , poznat kao "Veliki izbornog", koji je naslijedio oca George William kao vladar u 1640., pokrenuo politiku promicanja imigracija i vjerske tolerancije. [40] s edikta Potsdamu 1685., Frederick William ponudio azil francuskim Hugenota . [41] do 1700. godine, oko 30 posto berlinskih stanovnika su Francuzi, zbog hugenotskih imigracije. [42] Mnogi ostali imigranti došli iz Češke , Poljske i Salzburgu . [43]


Berlin je postao glavni grad njemačkog carstva 1871. godine i brzo se proširio u sljedećim godinama. (Unter den Linden 1900.)
Od 1618. je margrofovija Brandenburga je bio u osobnom jedinstvu s Vojvodstva Pruske . U 1701., dvodijelna država formirana Kraljevina Pruska , kao Frederick III, izbornom Brandenburg okrunio za kralja Fridrika I. u Pruskoj . Berlin je postao glavni grad novog kraljevstva. To je bio uspješan pokušaj centralizaciju kapitala u vrlo velikoj razvedenosti stanju, i to je bio prvi put da je grad počeo rasti. U 1709, Berlin spojio s četiri gradovima Cölln, Friedrichswerder, Friedrichstadt i Dorotheenstadt pod imenom Berlin "Haupt- und Residenzstadt Berlin". [32]

U 1740, Frederick II, poznat kao Frederick Veliki (1740-1786), došao na vlast. [44] Pod vladavinom Fridrika II, Berlin je postao središte prosvjetiteljstva , ali isto tako, kratko je bio okupiran tijekom sedam godina ' rat strane ruske vojske. [45] Nakon Francuske pobjede u ratu Četvrte Koalicije , Napoleon Bonaparte umarširali u Berlin 1806., a odobrena samoupravu u grad. [46] u 1815, grad je postao dio nove provincije Brandenburg . [47]

Industrijska revolucija pretvoren u Berlinu u 19. stoljeću; gradskog gospodarstva i stanovništva dramatično proširio, te je postao glavni željezničko čvorište i gospodarsko središte Njemačke. Dodatne predgrađa brzo razvio i povećao površinu i broj stanovnika Berlina. Godine 1861., susjedna predgrađa, uključujući vjenčanja , Moabit i nekoliko drugih koje su uključene u Berlinu. [48] U 1871, Berlin je postao glavni grad novoosnovanog Njemačkog Carstva . [49] Godine 1881., postao je gradska četvrt odvojeno od Brandenburga. [50 ]

20. do 21. stoljeća [ uredi ]
Glavni članci: Zapadni Berlin i Istočni Berlin

Ulica, Berlin (1913) od strane Ernst Ludwig Kirchner
Početkom 20. stoljeća, Berlin je postao plodno tlo za njemačke ekspresionističkog pokreta. [51] U područjima kao što su arhitektura , slikarstvo i kino novim oblicima umjetničkih stilova su izmislili. Na kraju Prvog svjetskog rata u 1918, A republika proglašena je od strane Philipp Scheidemann na zgradu Reichstaga . Godine 1920, Zakon Greater Berlinu uključene desetke prigradskim gradovi, sela i imanja u okolici Berlina u proširenom grad. Zakon je povećao površinu od Berlinu od 66 do 883 km 2 (25-341 četvornih mi). Stanovništvo se gotovo udvostručio, a Berlin je imao populaciju od oko četiri milijuna. Tijekom Weimarske ere , Berlin doživio politički nemiri zbog gospodarskih neizvjesnosti, već je postao renomirani centar Burne dvadesetih godina . Metropola doživio svoj ​​vrhunac kao glavni svjetski kapital i bio je poznat po svojim vodećim ulogama u području znanosti, tehnologije, umjetnosti, humanističkih, planiranja grada, filma, visoko obrazovanje, vlade i industrije. Albert Einstein porasla na javnom neravnina tijekom godina u Berlinu , koja se dodjeljuje Nobelovu nagradu za fiziku 1921. godine.

Vidi također: 1920 Berlin

Berlin je u ruševinama nakon Drugog svjetskog rata ( Potsdamer Platz , 1945)
Godine 1933., Adolf Hitler i nacistička stranka došla na vlast . NSDAP pravilo učinkovito uništio Berlin židovska zajednica, koja je s brojem 160,000, što predstavlja jednu trećinu svih Židova u zemlji. Berlin židovska populacija je pala na oko 80.000 kao rezultat iseljavanja između 1933. i 1939. Nakon Kristalna noć 1938. godine, tisuće gradskih Židova bili zatvoreni u obližnjem Sachsenhausen koncentracioni logor . Od početka 1943. godine, mnogi su bili poslani u logore smrti , kao što su Auschwitz . [52] Za vrijeme Drugog svjetskog rata, veliki dijelovi grada su bili uništeni u u 1943-45 zračnih napada , a tijekom bitke u Berlinu . Oko 125.000 civila ubijeno. [53] Nakon završetka rata u Europi u svibnju 1945. godine, u Berlinu primila veliki broj izbjeglica iz istočnih provincija. Pobjedničke sile dijele grad na četiri sektora, analogno okupacijske zone u koju je Njemačka podijeljena. Sektori iz zapadnih saveznika (SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj) formirane Zapadni Berlin , dok je Sovjetski sektor formirana Istočni Berlin . [54]


Berlinskog zida 1986. godine, slikano na zapadnoj strani. Ljudi prelaze takozvani "smrt strip" na istočnoj strani bili su u opasnosti da budu pucali.
Sva četiri Saveznici dijeli upravne odgovornosti za Berlin. Međutim, 1948. godine, kada su zapadni Saveznici druge reforme valute u zapadnom zonama Njemačke na tri zapadnih sektora Berlinu, Sovjetski Savez nametnuo blokadu na pristupnim putovima i do Zapadnog Berlina, koja je bila u potpunosti unutar sovjetskog kontrolom teritorija. Berlinskog zračnog mosta , koju je proveo tri zapadnih saveznika, prevladati blokadu opskrbljuje hranu i druge potrepštine u grad od lipnja 1948. do svibnja 1949. [55] U 1949, Savezna Republika Njemačka je osnovana u Zapadnoj Njemačkoj i na kraju uključeni svi od američkih, britanskih i francuskih zona, osim zone te tri zemlje u Berlinu, dok je marksističko-lenjinist Njemačka Demokratska Republika proglašena je u istočnoj Njemačkoj. Zapadni Berlin je službeno ostao okupirani grad, ali politički je usklađen s Savezne Republike Njemačke, unatoč Zapadni Berlin geografske izolacije. Airline usluga u Zapadni Berlin je dobila samo američkih, britanskih i francuskih zrakoplovnih tvrtki.


Pad Berlinskog zida 9. studenog 1989. Dana 3. listopada 1990. godine je ujedinjenja Njemačke proces formalno je završen.
Osnivanje dviju njemačkih država povećala Hladnog rata napetosti. Zapadni Berlin bio je okružen istočnonjemačke teritorija, a Istočna Njemačka proglasila istočni dio kao glavnim gradom, što je potez koji nije bio priznat od strane zapadnih sila. Istočni Berlin uključena većina povijesnog centra grada. Zapad je njemačka vlada etablirala u Bonnu . [56] U 1961, Istočna Njemačka je počela gradnju Berlinskog zida između Istoka i Zapadni Berlin, a događaji eskalirali u spremniku obračun na Checkpoint Charlie . Zapadni Berlin je sada de facto dio Zapadne Njemačke s jedinstvenim pravnim statusom, a Istočni Berlin je de facto dio Istočne Njemačke. John F. Kennedy je dao svoj ​​" Ich bin ein Berlincem " - govor u 1963. naglasak na američku podršku za zapadni dio grada. Berlin je u potpunosti podijeljena. Iako je moguće da zapadnjaci proći s jedne na drugu stranu kroz strogo kontroliranim kontrolne točke, za većinu Istočnjaci putovati u Zapadni Berlin i Zapadnoj Njemačkoj je zabranjeno od strane Vlade Istočne Njemačke. U 1971. sporazum četiri-Power zajamčen pristup do i od Zapadni Berlin automobilom ili vlakom kroz Istočnoj Njemačkoj. [57]

Godine 1989., s krajem Hladnog rata i pritiska iz istočne njemačke populacije, Berlinski zid je pao 9. studenog, a naknadno je uglavnom uništen. Danas, East Side Gallery čuva veliki dio zida. Dana 3. listopada 1990., dva dijela Njemačke su ponovno ujediniti kao Savezne Republike Njemačke i Berlina ponovno su postali službeni njemački kapital. Godine 1991., njemački parlament, Bundestag , glasovao za pomicanje sjedala njemačkog kapitala iz Bonna u Berlin, koji je završen u 1999. Dana 18. lipnja 1994. godine, vojnici iz SAD-a, Francuske i Velike Britanije marširali u povorci koja je bila dio ceremonije označiti konačni povlačenje stranih vojnika dopuštajući ujedinjenoj Berlin . [58] Berlinu 2001 upravna reforma ujedinio nekoliko okruga. Broj četvrti je smanjen s 23 na 12. U 2006, FIFA World Cup Final je održana u Berlinu.

Zemljopis [ uredi ]
Glavni članak: Zemljopis Berlinu

Berlin Mitte znamenitosti s lijeva na desno (gledano iz Victory Column ): Zgrada Reichstag , Fernsehturm , katedrala , gradska vijećnica , Brandenburška vrata , Gendarmenmarkt

Mitte , povijesno središte: Unter den Linden Boulevard u prvom planu, visokim zgradama od Potsdamer Platz se na desnoj strani
Topografija [ uredi ]

Zračni pogled na Berlin Mitte
Berlin je smješten u sjeveroistočnoj Njemačkoj , u području nisko-laganje močvarnim šumama s uglavnom ravnim topografije , dio velike sjeverne europske ravnice koja se proteže sve od sjeverne Francuske u zapadnoj Rusiji . Berliner Urstromtal (ledeno doba ledena dolina ), između niske Barnim visoravni na sjeveru i teltow visoravni prema jugu, je formirana od strane meltwater teče od ledenih ploha na kraju posljednjeg Weichselian glacijacije . Spree prati ovu dolinu sada. U Spandau, A općina na zapadu Berlina, Spree ulijeva u rijeku Havel , koja teče od sjevera prema jugu preko zapadnog Berlina. Tijek Havel je više kao lanac jezera, a najveća je Tegeler Stolice i Großer Wannsee . Niz jezera i uvlači u gornji Spree, koja teče kroz Grosser Müggelsee u istočnoj Berlinu. [59]

Značajni dijelovi današnje Berlinu proširiti na niske zaravni na obje strane rijeke Spree Valley. Veliki dijelovi četvrti Reinickendorf i Pankow ležati na Barnim visoravni, dok je većina četvrti u Charlottenburg-Wilmersdorf , Steglitz-Zehlendorf , Tempelhof-Schöneberg i Neukölln leže na teltow visoravni.

Općini Spandau djelomično leži u Berlinu ledenog doline, a dijelom na Nauen nizine, koja se proteže zapadno od Berlina. Od 2015. godine, što je najviša nadmorska visina u Berlinu se nalazi na Arkenberge brda u Pankow, na 122 m (400 ft). Kroz odlaganje građevinskog otpada, oni nadmašili Teufelsberg (120,1 m), a brdo izrađen od krša iz ruševina Drugog svjetskog rata. [60] Najveća prirodna visina se nalazi na Müggelberge na 114,7 m, a najmanja Spektesee u Spandau, na 28,1 m (92 ft). [61]
Klima [ uredi ]

Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo je uobičajeni naziv za rimsku državu nakon što ju je preustrojio Oktavijan August u zadnja tri desetljeća prije Krista. Iako je Rim imao imperij stoljećima prije Augustove samovlade, predaugustovska država se obično naziva Rimskom Republikom. Rimsko Carstvo je upravljalo svim heleniziranim državama na Sredozemlju, kao i keltskim područjima sjeverne Europe. Najveću teritorijanu ekspanziju doživjelo je u doba cara Trajana, koji je 114. prisvojio Armeniju i sjevernu Mezopotamiju, a 115. godine osvojio je i Adiabene, Babilon i Ktezifont. Zadnji rimski car zbačen je 476. godine, ali tada je istočnim područjima već vladao drugi car sa sjedištem u Konstantinopolu. Istočno Rimsko Carstvo (Bizant) i dalje je postojalo, iako se postupno smanjivalo, sve do 1453. godine, kad su Turci osvojili Konstantinopol. Kasnije države na zapadu (Franačko Kraljevstvo i Sveto Rimsko Carstvo) i na istoku (ruski carevi) koristile su rimsko državničko nazivlje sve do modernog doba.

Golemo naslijeđe Rimskog Carstva vidi se i danas u zapadnjačkim institucijama, pravu, arhitekturi i mnogim drugim područjima života. Vidi i: Rimska kultura
Zastava Rimskog CarstvaKad je propala Rimska Republika (509. pr. Kr. - 31. pr. Kr.), Gaj Oktavijan, Cezarov pranećak, učvrstio je svoj položaj pobjedom nad jedinim preostalim protivnikom, Markom Antonijem, u bitki kod Akcija 31. godine prije Krista.

Dotadašnji su događaji radili u njegovu korist: Rim je zbog građanskog rata bio u kaosu. Osim toga, Rim nije bio spreman prihvatiti vlast despota.

Oktavijan je bio lukav čovjek. Prvo je raspustio vojsku i organizirao izbore. Izabran je na moćan položaj konzula. Godine 27. pr. Kr. službeno je vratio vlast rimskom senatu, te je ponudio da se odrekne svoje vojne premoći i vlasti nad Egiptom. Ne samo da je Senat odbio njegovu ponudu, nego mu je prepustio i Hispaniju, Galiju i Siriju. Malo nakon toga, Senat mu je dodijelio naslov Augusta.

Ipak, August je znao da mu položaj konzula neće donijeti apsolutnu moć. Godine 23. pr. Kr. odstupio je s tog položaja kako bi stekao druga dva. Kao prvo, postao je tribun, što mu je omogućilo da saziva senat kad god hoće i određuje predmete za raspravu. S obzirom da je položaj tribuna tradicionalno bio vezan uz narod, Augustova je moć dodatno narasla. Kao drugo, stekao je nove ovlasti u obliku "imperijalne" moći, što je značilo da ima vrhovnu vlast u svim pitanjima teritorijalne uprave. Godina 23. pr. Kr. obično se računa kao godina kad je August postao rimski car. Ipak, više je volio građanske naslove Princeps i "Prvi građanin".

Kao car, August je hladnokrvno i efikasno uredio svoje carstvo; njegove su izuzetne sposobnosti velikim dijelom zaslužne što se Rimsko Carstvo održalo tako dugo. Uveo je standardizirani novac i poreze; izgradio je birokratsku strukturu od vitezova i slobodnjaka (bivših robova). Vojnicima je uredio mirovine.

Bio je vješt propagandist. Dobio je potporu rimske književnosti kad je postao pokrovitelj pjesnika Horacija, Livija i nadasve Vergilija. Da se svidi narodu, koristio je igre i posebne događaje koji su slavili njega i njegovu obitelj.

August je osnovao i prve profesionalne vatrogasce na svijetu, te je u Rimu uveo profesionalnu policiju.

Kao apsolutni vladar carstva, imenovao je svog nasljednika. Tako je vratio običaj koji je odbačen još pri osnutku Rimske Republike kao sramotan. U početku je to trebao biti Marcel, sin njegove sestre, koji se oženio Augustovom kćeri Julijom. Marcel je umro 23. pr. Kr. zbog trovanja hranom. Kasniji su povjesničari tvrdili da je Marcela, kao i razne druge članove carske obitelji, otrovala Augustova žena Livija Drusila, ali to su obična nagađanja.

Nakon Marcelove smrti August je dao kćer Marku Agripi, koji mu je bio desna ruka. Iz tog je braka poteklo petero djece, tri sina i dvije kćeri: Gaj Cezar, Lucije Cezar, Julija Mlađa, Agripina Starija i Postum Agripa (ime "Postum" znači da je dijete rođeno nakon očeve smrti). August je usvojio dvoje najstarije djece, čime je postalo očito da ih želi kao nasljednike. Pokazao se širokogrudnim i kao očuh, prema Livijinoj djeci iz prvog braka, Germaniku i Tiberiju Klaudiju, nakon što su osvojili velik dio Srednje Europe.

Agripa je umro 12. pr. Kr., a Livijin sin Tiberije se razveo i oženio za Agripinu udovicu. Tiberije je sudjelovao u Augustovoj tribunskoj vlasti, ali ubrzo se povukao. Nakon što su i Gaj i Lucije umrli u ranoj dobi (4. n.e. odnosno 2. n.e.), te kako mu je brat Druz umro još ranije (9. pr. Kr.), Tiberije je pozvan natrag u Rim, gdje ga je August posvojio.

August je umro 19. kolovoza 14. godine poslije Krista. Ubrzo ga je senat proglasio bogom i uvrstio u panteon rimskih bogova. Postum Agripa i Tiberije su proglašeni nasljednicima. Postum, koji je tada već bio u izgnanstvu, odmah je ubijen. Ne zna se tko je zapovjedio njegovu smrt, ali Tiberije je sada imao odriješene ruke da preuzme istu vlast kakvu mu je imao očuh.

Augustovi nasljednici: julijevci i klaudijevci[uredi VE | uredi]
Tiberije[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Tiberije

Prve godine Tiberijeva carevanja bile su mirne. Tiberije je učvrstio moć Rima i obogatio državnu riznicu. Ali ubrzo se zapetljao u mrežu paranoje i kleveta. Godine 19. okrivili su ga za smrt njegova nećaka, slavnog Germanika. Godine 23. umro je njegov vlastiti sin Druz. Tiberije se sve više povlačio u sebe. Sudio je ljudima zbog izdaje i pogubljivao ih. Vlast je prepustio Eliju Sejanu, zapovjedniku straže, dok se sam povukao u vilu na otoku Capriju 26. godine. Sejanus je revno nastavio sa smaknućima. Nije zanemarivao ni vlastiti položaj: 31. godine je proglašen konzulom zajedno s Tiberijem, te se oženio s Livilom, carevom nećakinjom. Tada je i sam zaglavio - careva paranoja, koju je tako spretno koristio u svom interesu, okrenula se protiv njega. Sejan je iste godine osuđen na smrt zajedno sa svojim glavnim pristašama. Progoni su se nastavili jednakom žestinom do Tiberijeve smrti 37. godine.

Kaligula[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kaligula


Kaligula
U vrijeme Tiberijeve smrti, većina ljudi koji su ga mogli naslijediti bila je ubijena. Logični nasljednik (i Tiberijev izbor) bio je njegov pranećak, Germanikov sin Gaj (poznatiji kao Kaligula). Kaligula je počeo dobro, jer je prekinuo progone i spalio ujakove zapise. Ali ubrzo je obolio. Kaligula kakvog znamo nakon 37. godine možda je imao padavicu, ali svakako je izgubio razum. Njegova je vlast ostala zapamćena po ludostima i besmislenim masakrima. Ubio ga je 41. godine zapovjednik straže, Kasije Hereja. Jedini preostali član carske obitelji bio je Tiberijev nećak, Tiberije Klaudije Druz Neron Germanik, poznatiji kao car Klaudije.

Klaudije[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Klaudije

Klaudije je ostao pošteđen možda zato što ga je ostatak obitelji smatrao slabićem i ludom. S druge strane, Klaudije nije bio ni paranoičan kao ujak Tiberije ni lud kao nećak Kaligula, pa se čak i pokazao kao sposoban car. Unaprijedio je birokraciju i pojednostavnio pravila o dobivanju građanstva i senatorske časti. Osvojio je Britaniju 43. godine i dodao carstvu neke istočne pokrajine.

U Italiji je izgradio zimsku luku u Ostiji, pa se žito iz drugih dijelova carstva moglo dovoziti i po lošem vremenu.

Bio je manje uspješan kao otac obitelji. Žena Mesalina ga je varala; kad je to saznao, dao ju je smaknuti i oženio se nećakinjom, Agripinom Mlađom. Agripina je imala veliku moć nad njim i vjerojatno ga je ubila 54. godine. Klaudije je sljedeće godine proglašen bogom. Na scenu stupa Agripinin sin Lucije Domicije, bolje znan kao Neron.

Neron[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Neron

Neron je u početku prepustio vlast majci i učiteljima, pogotovo Luciju Eneju Seneki. S godinama je rasla njegova žeđ za vlašću, pa je pogubio i majku i učitelje. Tijekom Neronove vlasti izbili su ustanci i pobune po čitavom carstvu, u Britaniji, Armeniji i Judeji. Ubrzo se pokazala Neronova nesposobnost, pa mu je carska straža okrenula leđa 68. godine, a on je počinio samoubojstvo. Godine 69. (koja je poznata kao Godina četiri cara) izbio je građanski rat, a na prijestolju su se na brzinu izmijenili Galba, Oton, Vitelije i Vespazijan. Ovaj posljednji je na kraju godine učvrstio svoj carski položaj.

Flavijevci[uredi VE | uredi]
Vespazijan[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Vespazijan


Vespazijan
Vespazijan je bio izuzetno uspješan rimski general koji je dobio vlast na velikom istočnom području Rimskog Carstva. Podupirao je Galbine carske pretenzije, ali nakon Galbine smrti i sam je postao pretendent na prijestolje. Nakon Otonova samoubojstva, Vespazijan je uspio preoteti zimske zalihe žita i tako zauzeo dobar položaj u odnosu na suparnika Vitelija. Vespazijanovi su pristaše 20. prosinca 69. godine uspjeli zauzeti Rim. Vitelija su ubili njegovi vlastiti vojnici, a Senat je sljedećeg dana proglasio Vespazijana carem.

Za razliku od julijevaca i klaudijevaca, Vespazijan je slabo mario za Senat. Na primjer, kao datum stupanja na vlast slavio je 1. srpnja, dan kad su ga vojnici proglasili carem, umjesto 21. prosinca, kad je Senat učinio isto. U kasnijim godinama je čak izbacivao neposlušnike iz Senata.

Vespazijan je uspio osloboditi Rim financijskih problema u koje je zaglibio zbog Neronove raskoši i građanskih ratova. Velikim povećanjem (ponekad i udvostručenjem) poreza stvorio je višak u riznici i krenuo na velike javne projekte. Između ostaloga, naručio je gradnju Koloseuma i izgradio forum s hramom Mira u središtu.

Uspješno je carevao provincijama, a njegovi su generali ugušili pobune u Siriji i Germaniji. Dapače, proširio je granice carstva u Germaniji i Britaniji. Stanovnike Hispanije proglasio je rimskim građanima.

Iako se carska vlast više nije smatrala nasljednom, Vespazijan je inzistirao da ga naslijede njegovi sinovi Tit Flavije i Domicijan. Tit, koji je postigao ratne uspjehe početkom očeve vladavine, činio se glavnim kandidatom, dok je Domicijan bio hirovitiji i neodgovorniji. Tit se pridružio ocu kao cenzor i konzul, te mu je pomogao da preustroji senatorsku čast. Vespazijan je umro 79. godine, a Tit je odmah proglašen carem.

Tit[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Tit Flavije


Tit Flavije Vespazijan
Titovu kratku vladavinu obilježile su nesreće: 79. godine je Vezuv zatrpao Pompeje, a 80. godine je požar poharao Rim. Ipak, Tit je bio vrlo darežljiv u obnovi, pa je postao omiljen u narodu. Ponosio se radom na golemom amfiteatru koji je započeo njegov otac. Koloseum još nije bio ni dovršen kad ga je Tit otvorio 80. godine raskošnom predstavom sa stotinu gladijatora, koja je trajala stotinu dana. Zgrada je dovršena tek pod Domicijanom. Tit je umro 81. u 41. godini; govorkalo se da ga je ubio brat.

Domicijan[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Domicijan


Rimsko Carstvo 117. godine
Domicijan nije održao bratov i očev ugled. Iako su njegove zločine možda preuveličale kasnije generacije, sigurno je da nije htio dijeliti vlast. Već i prije Domicijana se uobičajilo da car istovremeno drži mnogo položaja ustanovljenih u vrijeme republike (na primjer, položaje cenzora i tribuna), ali te položaje su mogli imati i drugi političari. Domicijan je htio sve položaje samo za sebe, čime je pobudio neprijateljstvo Senata i naroda.

Povjesničari u doba carstva[uredi VE | uredi]

Rimsko Carstvo na svom vrhuncu.
Latinski jezik[uredi VE | uredi]
Livije - napisao je povijest Rimske Republike, ali pisao je u doba Augusta
Svetonije
Tacit


Amijan Marcelin

Planetologija je znanost o planetima, mjesecima i planetarnim sustavima

Planetologija je znanost o planetima, mjesecima i planetarnim sustavima, posebice onome u Sunčevu sustavu. Ona proučava objekte veličine od mikrometeoroida do plinovitih divova s ciljem određivanja njihova sastava, dinamike, formacije, međuodnosa i povijesti. Ona je snažno interdisciplinarno polje koje originalno potječe iz astronomije i geoznanosti, te danas inkorporira mnoge discipline uključujući planetarnu astronomiju, planetarnu geologiju (zajedno s geokemijom, geofizikom i geomorfologijom s primjenom na planete), aerologiju, teoretsku planetologiju, te istraživanje ekstrasolarnih planeta. Srodne su joj discipline svemirska fizika, kada se govori o učincima Sunca na tijela Sunčeva sustava, te astrobiologija.


Fotografija s orbitalne jedinice Apollo 15 koja prikazuje brazde u blizini kratera Aristarha na Mjesecu. Raspored dviju dolina vrlo je sličan, iako odgovaraju samo jednoj trećini veličine, Velikoj mađarskoj ravnici kojom teku Dunav i Tisa.
U planetologiji postoje međusobno povezane opservacijske i teoretske grane. Opservacijska istraživanja uključuju kombinaciju svemirskih istraživanja, pretežito misija robotskih svemirskih letjelica koje se koriste daljinskim istraživanjima, te komparativnog, laboratorijskog rada u zemaljskim laboratorijima. Teoretska komponenta uključuje značajan dio računalne simulacije i matematičkog modeliranja.

Planetolozi obično rade na astronomskim i fizičkim ili geoznanstvenim odsjecima sveučilišta ili istraživačkih centara, iako postoji nekoliko čisto planetoloških instituta diljem svijeta. Svake godine se održava nekoliko većih konferencija te se objavljuje širok raspon stručnih časopisa.

Sadržaj  [pokaži]
Povijest[uredi VE | uredi]
Za povijest planetologije može se reći da je započela sa starogrčkim filozofom Demokritom koji je prema Hipolitu izjavio:

"Uređeni su svjetovi bezgranični i različite veličine, a u nekima ne postoji niti sunce niti mjesec, dok su u drugima oni mnogo veći nego kod nas, a zajedno s drugima mnogobrojniji. I da intervali između uređenih svjetova nisu jednaki, ovdje više a ondje manje, neki se povećavaju, drugi cvjetaju, treći se raspadaju, dok ovdje oni nastaju, ondje odlaze u sjenu. Ali to da budu razoreni sudarajući se jedni s drugima. I da su neki uređeni svjetovi ogoljeni bez životinja i biljaka i sve vode."[1]

U modernim vremenima planetologija je nastala u astronomiji iz stuija neriješenih planeta. U tom smislu originalni planetarni astronom bio bi Galileo koji je otkrio četiri najveća Jupiterova mjeseca, planine na Mjesecu, te prvi promatrao Saturnove prstenove, što su sve objekti kasnijih istraživanja. Napredak u konstrukciji teleskopa i instrumentalnoj rezoluciji postupno je omogućila rastuću identifikaciju atmosferskih i površinskih detalja planeta. Mjesec je u početku bio najbolje istraženo nebesko tijelo jer je uvijek pokazivao detalje na svojoj površini zbog svoje blizine Zemlji, a tehnološka poboljšanja postupno su stvarala detaljnije lunarno geološko znanje. U tom znanstvenom procesu glavni su instrumenti bili astronomski optički teleskopi (te kasnije radioteleskopi) i konačno robotske istraživačke svemirske letjelice.

Solarni sustav sada je relativno dobro proučen, a također postoji sveukupno dobro razumijevanje formacije i evolucije ovog planetarnog sustava. Ipak, postoji velik broj neriješenih pitanja[2], a stopa novih otkrića je vrlo visoka djelomično zbog velikog broja interplanetarnih svemirskih letjelica koje trenutačno istražuju Sunčev sustav.

Discipline[uredi VE | uredi]
Planetarna astronomija[uredi VE | uredi]
Ovo je istovremeno opservacijska i teoretska znanost. Opservacijski istraživači predominantno se bave proučavanjem malenih tijela Sunčeva sustava: onih koji se mogu opservirati teleskopima, optičkim ili radijskim, tako da se mogu determinirati karakteristike ovih tijela kao što su oblik, spin, površinski materijali i erozija, te razumjeti povijest njihove formacije i evolucije.

Teoretska planetarna astronomija bavi se dinamikom: aplikacijom principa nebeske mehanike na Sunčev sustav i ekstrasolarne planetarne sustave.

Planetarna geologija[uredi VE | uredi]
Glavni članak: planetarna geologija
Više informacija: geologija solarnih terestričkih planeta
Najpoznatiji istraživačke teme planetarne geologije bave se planetarnim tijelima u neposrednoj blizini Zemlje: Mjesecom, te dvama susjednim planetima: Venerom i Marsom. Od njih prvi je proučen Mjesec uporabom metoda prethodno razvijenih na Zemlji.

Geomorfologija[uredi VE | uredi]
Glavni članak: geomorfologija
Geomorfologija proučava obilježja na planetarnim površinima i rekonstruira povijest njihove formacije zaključujući o fizičkim procesima koji su djelovali na površini. Planetarna geomorfologija uključuje proučavanje nekoliko razreda površinskih obilježja: impaktirana obilježja (višeprstenasti bazeni, krateri) vulkanska i tektonska obilježja (tokovi lave, fisure, brazde) svemirska erozija - erozijski efekti generirani oštrom okolinom svemira (kontinuirano bombardiranje mikrometeoritima, visokoenergetska čestična kiša, impaktirano vrtlarstvo). Primjerice, tanak pokrov prašine na površini lunarnog regolita rezultat je bombardiranja mikrometeorita. Hidrološka obilježja: tekućina može biti sastavljena od vode do ugljikovodika i amonijaka ovisno o lokaciji u Sunčevu sustavu.

Povijest planetarne površine može se dešifrirati kartiranjem obilježja od vrha prema dnu prema njihovoj depozicijskoj sekvenciji kao što je to na terestričkim slojevima prvi učinio Nicolas Steno. Primjerice, stratigrafsko kartiranje pripremilo je astronaute s Apolla za polje geologije koje su susreli na svojim lunarnim misijama. Preklapajuće sekvencije identificirane su na slikama koje su snimljene u programu Lunar Orbiter, a zatim su korištene za pripremu lunarne stratigrafske kolumne i geološke karte Mjeseca.

Kozmokemija, geokemija i petrologija[uredi VE | uredi]
Glavni članci: kozmokemija, geokemija i petrologija
Jedan od glavnih problema pri stvaranju hipoteza o formaciji i evoluciji objekata u Sunčevu sustavu jest nedostatak uzoraka koji se mogu analizirati u laboratoriju gdje je dostupan velik broj alata, te čitav korpus znanja proistekao iz terestričke geologije. Na sreću izravni uzorci s Mjeseca, asteroida i Marsa prisutni su na Zemlji tako što su napustili svoja izvorna tijela i dospijeli na nju u obliku meteorita. Neki su pretrpjeli kontaminaciju zbog oksidirajućeg efekta Zemljine atmosfere i infiltraciju biosfere, no meteoriti prikupljeni u proteklih nekoliko desetljeća s Antarktike gotovo su u potpunosti izvorni.

Različiti tipovi meteorita koji potječu iz asteroidnog pojasa pokrivaju gotovo sve dijelove strukture diferenciranih tijela: postoje čak meteoriti koji dolaze s granice jezgre i omotača (palaziti). Kombinacija geokemije i opservacijske astronomije također je učinila mogućim praćenje HED meteorita do specifičnog asteroida u glavnom pojasu, 4 Vesta.

Relativno malo poznatih Marsovskih meteorita pružilo je uvid u geokemijski sastav Marsovske kore, iako je neizbježan nedostatak informacija o njihovim točkama podrijetla na raznolikoj Marsovskoj površini značio da oni ne pružaju detaljnije prepreke teorijama evolucije Marsovske litosfere. Do 2008. godine identificirano je oko 50 Marsovskih meteorita.

Tijekom ere Apolla, u programu Apollo prikupljeno je i na Zemlju transportirano 384 kilograma lunarnih uzoraka, a 3 sovjetska robota Luna također je donijelo uzorke regolita s Mjeseca. Ovi uzorci pružaju obuhvatniji zapis o sastavu bilo kojeg tijela u Sunčevu sustavu osim Zemlje. Do 2008. godine bilo je poznato oko 100 parnih lunarnih meteorita.

Geofizika[uredi VE | uredi]
Glavni članci: geofizika i svemirska fizika
Svemirske sonde omogućile su prikupljanje podataka ne samo vidljive u vidljivom spektru, već i u ostalim područjima elektromagnetskog spektra. Planeti se mogu karakterizirati prema poljima sile: gravitaciji i njihovim magnetskim poljima koje proučavaju geofizika i svemirska fizika.

Mjerenje promjena u akceleraciji svemirske letjelice u orbiti omogućilo je kartiranje finih detalja o gravitacijskim poljima planeta. Primjerice, u 1970-ima smetnje u gravitacijskom polju iznad lunarnih mora mjerili su lunarni orbiteri što je dovelo do otkrića o masenim koncentracijama, maskonima, ispod bazena Imbrium, Serenitatis, Crisium, Nectaris i Humorum.


Prepreku solarnom vjetru čini magnetosfera (nije u mjerilu)
Ako je planetarno magnetsko polje dovoljno snažno, njegova interakcija sa solarnim vjetrom formira magnetosferu oko planeta. Rane svemirske sonde otkrile su ogromne dimenzije terestričkog magnetskog polja koje se prostire oko 10 Zemljinih radijusa prema Suncu. Solarni vjetar, tok nabijenih čestica, kreće se izvan i oko terestričkog magnetskog polja i nastavlja se iza magnetskog repa, stotinama Zemljinih radijusa niz smjer širenja. Unutar magnetosfere postoje relativno guste regije čestica solarnog vjetra što se naziva Van Allenovim radijacijskim pojasima.

Atmosferska znanost[uredi VE | uredi]
Glavni članci: atmosferska znanost i globalni klimatski model

Pojasi oblaka jasno vidljivi na Jupiteru.
Atmosfera je važna tranzicijska zona između solidne planetarne površine i viših razrijeđenih ionizirajućih i radijacijskih pojaseva. Nemaju svi planeti atmosferu: postojanje atmosfere ovisi o masi planeta, te udaljenosti planeta od Sunca – na velikim udaljenostima pojavljuju se smrznute atmosfere. Osim četiriju plinovitih divovskih planeta, gotovo svi terestrički planeti (Zemlja, Venera i Mars) imaju poprilične atmosfere. Dva mjeseca imaju također značajne atmosfere: Saturnov mjesec Titan i Neptunov mjesec Triton. Tanka atmosfera postoji oko Merkura.

Efekti stope rotacije planeta oko svoje osi mogu se vidjeti u atmosferskim tokovima i strujama. Viđeni iz svemira ova se obilježja prikazuju kao pojasi i vrtlozi u sustavu oblaka, te se posebice vide na Jupiteru i Saturnu.

Komparativna planetologija[uredi VE | uredi]
Planetologija često koristi metodu usporedbe radi boljeg razumijevanja predmeta istraživanja. To može uključivati usporedbu gustih atmosfera Zemlje i Saturnova mjeseca Titana, evoluciju objekata vanjskog Sunčeva sustava na različitim udaljenostima od Sunca ili geomorfologiju površina terestričkih planeta.

Glavna usporedba koja se može napraviti jest ona s obilježjima na Zemlji jer su ona mnogo pristupačnija i omogućuju vršenje mjerenja puno većih razmjera. Analogni studiji Zemlje posebice su uobičajeni u planetarnoj geologiji, geomorfologiji te također atmosferskoj znanosti.

Profesionalna aktivnost[uredi VE | uredi]
Časopisi[uredi VE | uredi]
Icarus
Journal of Geophysical Research—Planets
Earth and Planetary Science Letters
Geochimica et Cosmochimica Acta
Meteoritics and Planetary Science
Profesionalna tijela[uredi VE | uredi]
Odjel za planetologiju (DPS) Američkog astronomskog društva
Meteoritsko društvo
Europlanet
Glavne konferencije[uredi VE | uredi]
Lunar and Planetary Science Conference (LPSC), u organizaciji Lunarnog i planetarnog instituta iz Houstona. Održava se svake godine u ožujku od 1970.
Meteoritsko društvo godišnji susret koji se održava tijekom ljeta na sjevernoj hemisferi naizmjenično u Sjevernoj Americi i Europi.
Europski kongres planetologije (EPSL), održava se svake godine oko rujna negdje u Europi.
DPS godišnji susret koji se održava oko listopada na različitoj lokaciji svake godine uglavnom u središnjem dijelu SAD-a.
Manje radionice i konferencije o pojedinim poljima zbivaju se diljem svijeta kroz čitavu godinu.

Glavne institucije[uredi VE | uredi]
Ovaj nedovršeni popis uključuje one institucije i sveučilišta s glavnim grupama ljudi koji rade u planetologiji.

Europska svemirska agencija
NASA: značajan broj istraživačkih grupa uključujući JPL, GSFC, Ames
Lunarni i planetarni institut
Lunarni i planetarni laboratoriji na Sveučilištu u Arizoni
UCLA
Caltechov odjel za geologiju i planetologiju
Planetarna geoznanstvena grupa Brownova sveučilišta
Centar za planetarna istraživanja (Sveučilište u Kopenhagenu)
Sveučilište u centralnoj Floridi - Planetološka grupa
Terminologija[uredi VE | uredi]
Kada se pojedina disciplina bavi istraživanjem samo jednog nebeskog tijela onda se koristi specijalizirani termin prikazan u donjoj tablici (trenutačno su u uobičajenoj uporabi samo heliologija, geologija, selenologija i areologija):

Tijelo  Planetologija  Etimologija
Sunce heliologija grčki Helije
Merkur hermeologija grčki Hermes
Venera citerologija grčki Afrodita
Zemlja geologija grčki Gaja
 ( Mjesec selenologija grčki Selena )
Mars areologija grčki Ares
Ceres demeterologija grčki Demetra
Jupiter zenologija grčki Zeus
Saturn kronologija grčki Kron
Uran uranologija grčki/latinski Uran
Neptun posejdologija grčki Posejdon
Pluton hadeologija grčki Had
Haumea haumeaologija polinezijski Haumea
Makemake makemakeologija polinezijski Makemake
Erida eridologija grčki Erida
Osnovni koncepti[uredi VE | uredi]
Asteroid
Ekstrasolarni planeti
Ekvatorijalno ispupčenje
Geofizika
Kometi
Kuiperov pojas
Ledeni mjeseci
Magnetosfera
Nebeska mehanika
Planet
Planetarna diferencijacija
Planetarni sustav
Plinoviti div
Debata o Plutonu
Potres
Precesija
Sinkrona rotacija
Smeđi patuljak
Svemirska erozija
Svemirska meteorologija
Sunce
Terestrički planeti
Zvjezdani sustav
Chamberlin–Moultonova planetezimalna hipoteza
Planetna migracija
Planetezimal
Protoplanet

Egipatske piramide

Egipatske piramide predstavljaju građevine u obliku piramida koji su sagrađeni u drevnom Egiptu te se smatraju najvećim spomenikom i najspektakularnijim dostignućem te civilizacije. U Starom vijeku su se smatrale jednim od sedam svjetskih čuda.

Većina ih je sagrađena u periodu Starog i Srednjeg egipatskog kraljevstva. Najpoznatije su piramide u Gizi, odnosno Keopsova piramida.

Služile su kao grobnice egipatskim faraonima.
U vrijeme egipatske povijesti ranih dinastija, imućni ljudi su sahranjivani u vizualno upečatljivim stepenastim građevinama poznatih kao mastabe.

Prva istorijski dokumentovana piramida priopisuje se arhitekti Imhotepu, koji je projektovao grobnicu za koju arheolozi veruju da je izgrađena za faraona Džozera, a zamišljena je kao niz mastaba, jedne na drugoj, tako da su stvarale građevinu koju je činio jedan broj stepenica koje su se sužavale prema vrhu. Rezultat je bila Džozerova piramida – koja je projektovana da služi kao džinovsko stepenište kojim će se duša pokojnog faraona uzneti na nebo. Značaj Imhotepovog dostignuća je bio toliko veliki da su ga kasniji Egipćani proglasili za boga.

Svaka piramida imala je svoje ime, pa je tako piramida faraona Tetije bila poznata kao „Tetijeva kultna središta traju“, kasnije su kompleksi koji okružuju glavnu piramidu dobivali posebna imena. Većini piramida je kasnije lokalno stanovništvo davalo [Arapi] imena.

Najplodniji i volja da se pokrenu ogromne mase ljudi i velika materijalna sredstva je opadala, pa su kasnije piramide bile manje, lošije i brže građene.

Mnogo godina nakon okončanja perioda građenja piramida u Egiptu, planulo je građenje piramida na području današnjeg Sudan, kada su velikim delovima Egipta zavladali kraljevi Napate. Iako je napatanska vladavina bila kratka i okončala se 661. pne, egipatski uticaj se ostavio neizbrisiv trag, pa je za vreme poslednjeg sudanskog kraljevstva Meroita (otprilike između 300. pne – 300. ne.) procvetala izgradnja Nubijskih piramida, više od dve stotine kraljevskih piramidalnih grobnica, iako jedinstvenih, ipak pod velikim uticajem egipatskih kraljevskih piramida, izgrađenih u blizini meroitskog glavnog grada.

Izgradnja[uredi - уреди | uredi izvor]
Veruje se da su se tehnike koje su korišćene za izgradnju egipatskih piramida prvobitno razvijale kroz veliki broj pokušaja i učenja na greškama i kasnije prilagođavane ekonomskim iskustvima i ljudskim resursima u preko hiljadu godina dugom periodu izgradnje piramide.

Nedavno otkriveni grobovi radnika pokazali su kako su piramide građene i koliko su radnici bili važni: radnici na piramidama su bili plaćene zanatlije, a ne robovi, i imali su svoj grad u Gizi.

U najranijem periodu, za vreme Treće i Četvrte dinastije, piramide su građene samo od kamena. Za vreme Pete dinastije veličina piramida je prilično smanjena, a krečnjak lošeg kvaliteta zamenjen je granitom kao osnovnim građevinskim materijalom. Po prvi put za popunjavanje unutrašnjosti korišćen je šljunak, što je omogućilo da se piramide grade s manje sredstava i za kraće vreme. ' Za vreme Srednjeg carstva građevinske tehnike izgradnje piramida ponovo su se promenile. Većina piramida iz iz tog vremena bile su tek planine od zemljanih opeka obložene slojem ispoliranog krečnjaka. U nekim slučajevima, kasnije piramide građene su na vrhu prirodnih brda da bi se dodatno smanjila količina materijala potrebnog za izgradnju.

Paradoksalno, materijali i metodi izgradnje korišćeni u najranijim piramidama omogućili su njihov opstanak u mnogo boljem stanju očuvanosti nego što je to slučaj s piramidama kasnijih faraona.

Simbolizam piramida[uredi - уреди | uredi izvor]
Vjeruje se da oblik egipatskih piramida predstavlja praiskonsku humku od koje je, po vjerovanju Egipćana, nastala zemlja. Takođe se misli da oblik predstavlja sunčeve zrake, a većina piramida bila je obložena uglačanim, blještećim bijelim krečnjakom, da bi im dala sjajan izgled kad se posmatraju iz daljine. Piramidama su često davana imena koja su bila u vezi sa sjajem sunca. Na primjer, zvanično ime „Zakrivljenjene“ piramide u Dašuru bilo je Južna blistava piramida, a Senvosretova piramida u el-Lahunu zvala Senvosret blista.

Iako je opšte prihvaćeno da su piramide bili nadgrobni spomenici, postoji trajno neslaganje o pojedinim teološkim načelima koja su podstakla njihovu izgradnju. Jedna teorija koja se sve više prihvata je da su piramide projektovane kao neka vrsta „sredstva za vaskrsnuće“; Egipćani su vjerovali da je mračni dio noćnog neba oko koga zvijezde kruže fizički ulaz u nebesa, i da je jedna od osa koja prolazi od glavne grobne odaje kroz vrh Velike piramide direktno usmjerena u centar ovog dijela neba. Ovo sugeriše da bi piramida mogla biti projektovana kao sredstvo za magično lansiranje duše umrlog faraona pravo u prebivalište bogova.

Sve egipatske piramide izgrađene su, bez izuzetka, na zapadnoj obali Nila, koja je kao mjesto zalaska sunca povezana s carstvom mrtvih u egipatskoj mitologiji.

Mesta gde se nalaze piramide[uredi - уреди | uredi izvor]
Većina izvora navodi da je danas broj piramidalnih građevina u Egiptu između 80 i 110. Razlog za ovako neprecizno brojanje leži u činjenici da se mnogo manjih piramida nalazi u lošem stanju i da su samo brežuljci od šljunka, pa ih arheolozi polako identifikuju i proučavaju. Većina piramida je grupisana na pojedinim mestima, a najvažnije se nalaze na sledećoj geografskoj listi, od severa ka jugu.

Abu Ravaš[uredi - уреди | uredi izvor]
Abu Ravaš je nalazište najsevernije egipatska piramide, izuzev ruševina Lepsius piramide broj jedan – uglavnom uništene Džedefrijeve piramide, sina i naslednika faraona Kufua. Prvobitno se smatralo da ova piramida nikad nije ni bila završena, ali su sada arheolozi saglasni da je ne samo bila završena, već je bila i gotovo iste veličine kao Menkorova piramida – treća po veličini piramida u Gizi. Po tome bi Džedefrijeva piramida bila četvrta ili peta po veličini piramida u Egiptu.

Nažalost, njen položaj kraj velike raskrsnice puteva čini je lakim izvorom kamena, čije je iskorišćavanje počelo u rimskim vremenima a nastavilo se do početka 20. veka. Danas je malo ostalo izuzev nekoliko redova kamenja koji se uzdižu nad prirodnim brdašcem koje je činilo osnovu piramide – mada je mala satelistska piramida u boljem stanju.

Giza[uredi - уреди | uredi izvor]
Giza, južno predgrađe Kaira je lokacija gde se nalaze Kufuova piramida (poznata i kao „Velika piramida“ i „Keopsova piramida“), nešto manja Kefrenova piramida, i Menkorova piramida, koja je skromnijih dimenzija, zajedno s jednim brojem manjih građevina, poznatih kao piramide „kraljica“ i Velike Sfinge.

Jedino je na Kefrenovoj piramidi ostao deo originalne oplate od uglačanog krečnjaka, na samom vrhu. Zamiljivo je da ta piramida izgleda veća od susedne Kufuove (Keopsove) piramide zahvaljujući tome što se nalazi na uzvišenju, i što je strmija – u stvari ona je i niža i manja od Kufuove piramide.

Piramide u Gizi su verovatno najpopularnija turistička odrednica od davnina, a bila je popularna još u helensko doba kada je Antipater iz Sidona uvrstio među Sedam svetskih čuda. Ona je danas jedino od drevnih svetskih čuda koje postoji.

Satelitski snimci piramida u Gizi
u njima su bili sahranjeni faraoni.

Zavjet el-Arjan[uredi - уреди | uredi izvor]
Ovo nalazište, na pola puta između Gize i Abu Sira, je mesto dve nezavršene piramide iz vremena Starog carstva. Veruje se da je vlasnik severne građevine građevine bio faraon Nebka, dok se južna građevina pripisuje faraonu iz Treće dinastije, Kabi, poznatom i kao Hudžefa, nasledniku Sekemketa. Kabina četvorogodišnja vladavina objašnjava zašto je njegova stepenasta piramida nezavršena. Danas je ona visoka oko dvadeset metara, da je bila završena dostigla bi od četrdeset.

Abu Sir[uredi - уреди | uredi izvor]
Ima ukupno sedam piramida na ovom mestu, koje je služilo kao glavna kraljevska nekropola Pete dinastije. Kvalitet izgradnje piramida u Abu Siru je lošiji od onih iz Četvrte dinastije – možda kao znak slabljenja kraljevske moći ili manje uspešne privrede. Piramide su manje od prethodnih, a građene su od lokalnog krečnjaka slabijeg kvaliteta.

Tri najveće piramide su Njuserova (koja je gotovo nedirnuta), Neferirkare Kakaijeva i Sahurina. Ovde se nalazi i nedovršena Neferefrijeva piramida. Sve ove piramide građene su kao stepenaste oko sedamdeset metara visoke a kasnije pretvorene u „prave“ piramide popunjavanjam stepenika neučvršćenim kamenom.

Sahara[uredi - уреди | uredi izvor]

Stepenasta Džoserova piramida
U Sahari su najveće Džoserova piramida – najstarija monumentalna kamena građevina na svetu, Userkafova piramida i Tetijeva piramida. Ovde se nalazi i Unasova piramida, kod koje je sačuvana prilazna staza, koja je među najočuvanijima u Egiptu. Ova piramida bila je takođe predmet jednog od najranijih pokušaja restauracije, koju je preduzeo jedan od sinova Ramzesa II. Sakara je takođe lokacija nezavršene piramide Džoserovog naslednika Sekemket, poznata kao „zakopana piramida“. Arheolozi veruju da je ova piramida završena da bi bila veća od Džoserove.

Dahšur[uredi - уреди | uredi izvor]
Ovo područje je verovatno najznačajnije polje piramida, izuzev Gize i Sakare, iako je do 1966. nalazište bilo nepristupačno jer se nalazila u okviru vojne baze, pa je zbog toga bila gotovo nepoznata van arheoloških krugova.

Veruje se da je južna Sneferuova piramida, opšte poznata kao „zakrivljena piramida“, prvi (ili po nekim računanjima, drugi) pokušaj građenja piramide s glatkim stranama. Ona je to samo delom uspela – ali ipak privlači pažnju – i ostaje jedina piramida koja je sačuvala veliki deo originalne krečnjačke oplate, i najbolji je primer svetlosnog efekta koji je bio svojstven svim piramidama u njihovom prvobitnom stanju.

Bugarska država u jugoistočnoj Europi

Bugarska (bug. България (Bǎlgarija)) država je u jugoistočnoj Europi. Glavni grad joj je Sofija. Graniči s Grčkom na jugu, Turskom na jugoistoku, Srbijom na zapadu, Makedonijom na jugozapadu i Rumunjskom na sjeveru. Na istoku izlazi na Crno more. Od 2004. godine članica je NATO saveza, a od 2007. i Europske unije.
Do 14. stoljeća[uredi VE | uredi]

Bugarsko carstvo za cara Simeona
Bugari se pokrštavaju za cara Borisa (9. stoljeće). Njegov sin Simeon (893.-927.) uspješno ratuje protiv Bizanta i proširuje državu te uzima carski naslov. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pred napadima Pečenega, Mađara i Bizanta.

Od 971. god. Bugarska priznaje bizantsku vlast, a privremeno se oslobađa za Zapadnobugarskog carstva (Makedonsko carstvo, 976.-1018.) koja je svoj vrhunac dosegla za vladavine cara Samuila. Nakon poraza i smrti njegovog nećaka Vladislava Bizant je pobjednički ušao u Ohrid i srušio tj. ugušio ustanak Komitopula.

Bugarska se ponovo osamostaljuje za braće Petra i Asena (1186.) i kratkotrajan uspon postiže za cara Ivana Asena II. (1218.-1241.).

U idućim stoljećima Bugarsku slabe unutarnje borbe i vanjski neprijatelji (Mađari, Bizant i Turci). God. 1393. bugarsku državu srušio je sultan Bajazid I.

Pod turskom vlašću[uredi VE | uredi]
Teritorij današnje Bugarske za turske vladavine je administrativno potpadao pod Rumelijski beglebegluk sa sjedištem u Sofiji. Represivna turska vladavina i sve jači pritisak na porobljenog bugarskog seljaka dovde do više ustanaka koji su ugušeni u krvi (1598., 1686., 1737.-38.). Turske odmazde dovode do velikog iseljavanja pučanstva u Rumunjsku, Rusiju i Srbiju.

Nacionalni preporod i borba za neovisnost[uredi VE | uredi]
S bugarskim narodnim preporodom (19. st.) jača i protuturski pokret povezan sa seljačkim ustancima koji zbog pojačanog iskorištavanja seljaštva izbijaju diljem Bugarske (1835., 1837., 1841. i 1850.). Kao prvaci bugarskog oslobodilačkog pokreta ističu se Georgi Rakovski, Lj. Karavelov, Vasil Levski i Hristo Botev.

Neovisna Bugarska[uredi VE | uredi]

Bugarska 1900.
Nakon pobjeda rusko-rumunjskih snaga nad turcima u Bugarskoj (Opsada Plevena, Bitka za Šipka prolaz i Bitka za Plovdiv), Sanstefanskim mirom (1878.) stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. Granice su iste godine revidirane odlukama Berlinskog kongresa; od područja između Dunava i Balkana ustrojena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija.

Bugarska u Balkanskim ratovima[uredi VE | uredi]
God. 1908. Bugarska je proglašena neovisnom carevinom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom sudjeluje u I. balkanskom ratu (1912.-1913.) protiv Turske. U II. balkanskom ratu (1913.) vođenom zbog Makedonije, poražena je od svojih bivših saveznika (kojima se priključila i Turska). Mirom u Bukureštu 1913. god. Srbija i Grčka podijelile su Makedoniju, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Turska Erdine.

Bugarska u Prvom svjetskom ratu[uredi VE | uredi]
Bugarska je u Prvom svjetskom ratu bila na strani Centralnih sila i borila se protiv Antante zajedno s Njemačkom, Austro-Ugarskom i Osmanskim Carstvom.

Bugarska u međuratnom razdoblju[uredi VE | uredi]
Vojnim udarom 1923. god. oborena je vlada A. Stambolijskog i zavedena je diktatura. Za vlade K. Georgijeva (uz podršku cara Borisa, 1934.-1935.) zabranjene su sve političke stranke i uveden je represivni režim. Sporazumom u Krajovi (1940.) Bugarska stječe južnu Dobrudžu.

Bugarska u Drugom svjetskom ratu[uredi VE | uredi]
God. 1941. Bugarska se priključuje Trojnom paktu sila Osovine i dopušta njemačkoj vojsci prolaz kroz zemlju prilikom njezina napada na Kraljevinu Jugoslaviju i Grčku te zaposjeda dijelove Vardarske i Egejske Makedonije i dio Tracije.

Koncem 1943. i početkom 1944. god. Sofija je pretrpjela masivno bombardiranje od strane Saveznika.

God. 1944. SSSR objavljuje rat Bugarskoj, a u narodnom ustanku iste godine (9. rujna) oborena je monarhija i ustrojena je vlada Domovinske fronte (Otečestveni front) K. Georgijeva (1944.-46.). Već u listopadu 1944. god. Bugarska stupa u rat na strani Saveznika. Domovinska fronta pobjeđuje i na parlamentarnim izborima 1945. god.

Komunistička Bugarska[uredi VE | uredi]
God. 1946. Bugarska je proglašena republikom, a prvi predsjednik je postao Georgi Dimitrov. Pariškim ugovorom (1947.) Bugarskoj su priznate granice od siječnja 1941. god. Bugarska započinje graditi socijalistički sustav po uzoru na SSSR i od 1955. god. postaje članicom Varšavskog pakta.

Za vlade V. Kolarova (1949.-1950.) i Vulka Červenkova (1950.-56.) pojačan je staljinistički teror. Politika vezanja za SSSR posebno je naglašena u vrijeme Todora Živkova, koji je od 1956. bio prvi sekretar CK KPB, a od 1962. god. predsjednik vlade, da bi 1971. god. postao predsjednik Državnog vijeća (sve do 1989. god.). Bugarska je svoju odanost SSSR-u demonstrirala i sudjelovanjem u invaziji Čehoslovačke 1968. god.

God. 1989. uspostavljeno je višestranačje, a na izborima 1990. god. većinu dobiva Socijalistička stranka (bivši KPB), te za predsjednika biva izabran Ž. Želev.

Demokratska Bugarska[uredi VE | uredi]
Na izborima 1991. god. pobjeđuje Savez demokršćanskih snaga, a na predsjedničkim izborima 1996. god. kandidat udružene oporbe Petar Stojanov.

Na izborima 2001. god. pobjeđuje Stranka Simeona II. (NDSV) i premijerom postaje sin cara Borisa III., Simeon Sakskoburggotski (bugarski za: Saxe-Coburg-Gotha) koji svojom izrazito prozapadnjačkom politikom priključuje Bugarsku NATO-u 2004., te naposljetku i Europskoj Uniji 2007. god.

Od 2002. god. predsjednik Bugarske je G. Parvanov. Ekonomske prilike u zemlji se popravljaju, no ekonomski rast je spor a nezaposlenost i emigracija izraziti. Također, napredak u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala, borbe za bolje obrazovanje i zdravstvo su ograničeni.

Nakon višemjesečnih pregovora, nakon parlamentarnih izbora 2005. god., tri potpuno suprotne stranke (BSP, NDSV i MRF) su stvorile koaliciju i imenovale vladu. Vlada pokušava ostvariti reforme koje su potrebne nakon priključenja Europskoj Uniji (2007.), ali glavni problem su joj neučinkovita administracija i korupcija.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Bugarska
Bugarska se nalazi na važnom prometnom pravcu koji dolinom rijeke Marice povezuje srednju Europu s Malom Azijom i Bliskim istokom.

Prometno značenje ima i granična rijeka Dunav kojom se izvoze poljoprivredne sirovine, a važna je i za dobivanje energije.

Reljefno je Bugarska raznolik prostor. Okosnicu čini Marica sa svojom dolinom (Tračka). To su obradive površine na kojima, uz maritimne klimatske utjecaje s Egejskog mora, uspijevaju različite kulture (duhan, pamuk, povrće, riža, vinova loza, žitarice).

Južnije su stari Rodopi, bogati ugljenom i obojenim metalima. Osim rudarstva, stanovništvo se ovdje bavi i šumarstvom i ovčarstvom. Sjeverno od Marice nalazi se Stara planina ili Balkan koja je, suprotno nazivu, mladog, tercijarnog postanka. U brojnim zaštićenim kotlinama poznata je proizvodnja ruža i ružinog ulja koje se koristi u kozmetičkoj industriji.

Između Balkana i Dunava zaravnjena je Bugarska ploča. Na lesnim naslagama nastalo je plodno tlo gdje se uz umjerenu klimu razvila raznovrsna poljoprivredna proizvodnja.

U većim su gradovima industrijska postrojenja u kojima radi najveći dio bugarskog stanovništva. To su Plovdiv na Marici, Ruse na Dunavu, Varna i Burgas na crnomorskoj obali. Glavni grad Sofija (1,2 mil.st.) smješten je na prometnom pravcu koji iz Srednje Europe vodi na Bliski istok.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Bugarske djevojke u narodnoj nošnji
Prema popisu stanovništva iz 2001. Bugarska je imala 7.932.984 stanovnika. Broj stanovnika se smanjuje zbog niskog nataliteta i iseljavanja, tako da je Bugarska prije 26 godina, 1975., imala veći broj stanovnika. (8.729.666 prema popisu). U gradovima živi 73,9% stanovništva (2015).

Prema vjeroispovijesti većina stanovništva je pravoslavne vjere, točnije, većina stanovništva su bili pripadnici Bugarske pravoslavne crkve.

Etnički sastav je bio sljedeći:

Bugari 83.9 %
Turci 9.4 %
Romi 4.7 %
Ostali 2.0 %


Etničke grupe[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Etničke grupe Bugarske

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Gospodarstvo Bugarske

U bugarskom gospodarstvu vodeći je uslužni sektor (63%) koji slijedi industrija (30,3%) i poljoprivreda (6,7%). Najvažniji proizvodi su tekstil, odjeća i obuća, željezo, čelik, kemikalije, strojevi, hrana, duhan.

Upravna podjela[uredi VE | uredi]

Bugarske oblasti
Od 1999. godine Bugarska je podijeljena na 28 provincija ili oblasti. Od 1987. do 1999. godine bila je podijeljena na devet oblasti. Oblasti su dobile imena po glavnim i najvećim gradovima na svom teritoriju.

Sadašnje (2009.) oblasti Bugarske su: Blagoevgrad, Burgas, Ćustendil, Dobrič, Gabrovo, Haskovo, Jambol, Krdžali, Loveč, Montana, Pazardžik, Pernik, Pleven, Plovdiv, Razgrad, Ruse, Šumen, Silistra, Sliven, Smoljan, Sofijska oblast, Sofija, Stara Zagora, Trgovište, Varna, Veliko Trnovo, Vidin, Vraca

Kultura[uredi VE | uredi]
U Bugarskoj je 1869. osnovana Akademija znanosti. Sveučilišta postoje u Sofiji, Velikom Trnovu i Plovdivu.

Hrvatsko-bugarski odnosi[uredi VE | uredi]
U Bugarskoj živi oko 1500 osoba hrvatskog podrijetla. Hrvatska etnička skupina u Bugarskoj je uglavnom ogranak janjevačkih Hrvata s Kosova koji su doselili početkom 20. stoljeća i bavili se trgovinom i zlatarstvom. U Sofiji od 2005. djeluje "Kulturno prosvjetno društvo Hrvata u Bugarskoj". U bugarskom Parlamentu djeluje Grupa bugarsko-hrvatskog prijateljstva. U Bugarskoj djeluju i hrvatski karmelićani. U Sofiji i Plovdivu postoji studij kroatistike.

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bugari u Hrvatskoj

Bugari se na područje Hrvatske doseljavaju u više navrata. U drugoj polovici 19. stoljeća kao studenti (uz pokroviteljstvo Josipa Jurja Strossmayera i Franje Račkog), početkom 20. stoljeća kao poljoprivrednici, a u drugoj polovici 20. stoljeća kao studenti i umjetnici. Od 1998. godine djeluje "Nacionalna zajednica Bugara u Republici Hrvatskoj".

Crna Gora balkanska država u jugoistočnoj Europi

Crna Gora je balkanska država u jugoistočnoj Europi sa teritorijalnim izlazom na Jadransko more.
Crna Gora je nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine.[2] Nositelj suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo.[3] Glavni grad je Podgorica, a prijestolnica Cetinje.[4]

Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik, ćirilično i latinično pismo su ravnopravni, a u službenoj uporabi su i srpski, bošnjački, albanski i hrvatski jezik.[5] Valuta koja se koristi u državi je euro iako Crna Gora službeno nije članica Europske unije niti Eurozone. Na snazi je Ustav koji je donešen 19. listopada 2007. godine, a proglašen u 22. listopada 2007.

Državna obilježja

Državna zastava Crne Gore
Crna Gora ima grb, zastavu i himnu. Grb Crne Gore je zlatni dvoglavi orao s lavom na prsima, dok je zastava Crne Gore crvene boje s grbom na sredini i zlatnim obrubom. Himna Crne Gore je "Oj svijetla majska zoro".[6]

Državni praznik je Dan državnosti – 13. srpnja, po Berlinskom kongresu iz 1878. godine kojim je Crna Gora priznata za 27. nezavisnu državu svijeta, te po početku narodnoga ustanka u Crnoj Gori protiv okupacije Osovinskih sila 1941. godine. Dan neovisnosti se slavi 21. svibnja u spomen na referendum 2006. godine.

Zemljopis

Zemljovid Crne Gore
Površina joj iznosi oko 13.800 kvadratnih kilometara (još uvijek postoje teritorijalni sporovi s Hrvatskom oko Prevlake). Dijeli se na općine. Na sjeveru graniči s Srbijom, na istoku s Kosovom, na jugoistoku s Albanijom, na zapadu s Bosnom i Hercegovinom, a na krajnjem jugozapadu s Hrvatskom.

Crna Gora se rasprostire od visokih vrhova na granici sa Srbijom, Kosovom i Albanijom, a širi se velikom ravnicom koja se prostire nekoliko kilometara. Ravnica grubo nestaje na jugu, gdje se Lovćen i Orjen naglo urušavaju u Bokokotorski zaljev.

Crna Gora velikim dijelom otvoreno izlazi na Jadransko more.

Najveći gradovi u Republici Crnoj Gori su:

Podgorica - glavni grad (139.100 građana)
Nikšić (61.700 građana)
Pljevlja (18.800 građana)
Bijelo Polje (17.100 građana)
Glavni zemljopisni podaci
Najduža rijeka: Zeta.
Najduža obala: Velika Plaža, Ulcinj - 13.000 metara
Najviši vrhovi:
Bobotov Kuk (Durmitor) - 2522 m
Maja Rozit (Prokletije) - 2522 m
Najveće jezero: Skadarsko - 391 km²
Najdublji kanjon: Tara - 1300 m
Najveći zaljev: Bokokotorski
UNESCO-va Svjetska baština
Mjesta u Crnoj Gori koje je UNESCO smjestio u Svjetsku baštinu su:

Durmitor
Kanjon Tara
Stari grad Kotor
Kotorski zaljev
Nacionalni parkovi
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nacionalni parkovi Crne Gore

Nacionalni park Durmitor
Nacionalni park Biogradska gora
Nacionalni park Lovćen
Nacionalni park Skadarsko jezero
Upravna podjela Crne Gore
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Upravna podjela Crne Gore
Crna Gora sastoji se iz 21 općine. To su:

Andrijevica, Bar, Berane, Bijelo Polje, Budva, Cetinje, Danilovgrad, Herceg Novi, Kolašin, Kotor, Mojkovac, Nikšić, Plav, Plužine, Pljevlja, Podgorica, Rožaje, Šavnik, Tivat, Ulcinj i Žabljak.

Stanovništvo
Nacionalni sastav Crne Gore, prema službenim rezultatima popisa 2011. koje je objaviom Zavod za statistiku Crne Gore - Monstat, su:

Crnogorci 44,98%
Srbi 28,73%
Bošnjaci 8,65
Albanci 4,91%
Muslimani 3,31%
Romi 1,01%
Hrvati 0,97%
neizjašnjeni 4,87%[7]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nacionalno izjašnjavanje na popisima u Crnoj Gori

Teritorijalna rasprostranjenost stanovništva
Crnogorci su rasprostranjeni širom države, apsolutna ili relativna većina stanovništva su u Podgorici, Cetinju, Danilovgradu, Nikšiću, Kolašinu, Mojkovcu, Šavniku, Žabljaku, Budvi, Baru, Kotoru, Tivtu;
Srbi su relativna većina u Herceg Novom, Beranama, Bijelom Polju, a apsolutna u većina u Pljevljima, Plužinama i Andrijevici.
Bošnjaci i narod Muslimana su apsolutna većina u Rožajama i Plavu;
Albanci su većina u Ulcinju.
Hrvati žive u Boki Kotorskoj.
U gradu Ulcinju živi i nekoliko crnoputih potomaka saracenskih robova iz Maroka. Ti ljudi su trag vremena kad je Ulcinj bio uporištem arapskih gusara.

Jezik
Službeni jezik se zove crnogorski. Pisma su latinično i ćirilićno. U Ustavu se navodi da su u službenoj upotrebi i srpski, bošnjački, albanski i hrvatski jezik. U odgoju se koristi Maternji jezik (materinski) od 2004. godine, koji se definira kao "crnogorski, srpski, bošnjački odnosno hrvatski jezik". Albanski jezik se uči u općinama s albanskom većinom.

Stanovništvo po materinskom jeziku prema popisu iz 2011.:

srpski:42,88%
crnogorski: 36,97%
albanski: 5,27%
bošnjački: 5,33%
hrvatski: 0,45%
srpsko-hrvatski:2,63%.
Vjera
Vjerske zajednice odvojene su od države, ravnopravne su i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova.[8]

Većina stanovništva su vjernici Srpske pravoslavne crkve, no postoji i samostalna Crnogorska pravoslavna crkva. Katolici su okupljeni oko Kotorske biskupije te Barske nadbiskupije, a muslimani u okviru Islamske zajednice Crne Gore.

Stanovništvo po vjeri (2003.), od ukupno 620.145:

Kršćani: 482.738 (77,84%)
Pravoslavni: 460.383 (74,24%)
Rimokatolici: 21.972 (3,54%)
Protestanti: 383 (0,06%)
Muslimani: 110.034 (17,74%)
pro-orijentalnih kutlova: 58 (0,01%)
Židovi: 12 (0,01%)
drugi: 2.424 (0,39%)
neizjašnjeni: 13.867 (2,24%)
nije vjernik: 6.003 (0,97%)
nepoznati: 5.009 (0,8%)

Lionel Andrés Messi- argentinski nogometaš

Lionel Andrés Messi (Rosario, 24. lipnja 1987.) argentinski je nogometaš koji trenutačno igra za španjolsku Barcelonu. Messi se smatra jednim od najboljih nogometaša na svijetu svih vremena.[3][4][5] Njegov igrački stil izazvao je usporedbe s Diegom Maradonom, koji je Messija proglasio svojim "nasljednikom"
2015 UEFA Super Cup 64 crop.jpg
Igračka karijera[uredi VE | uredi]
Messi je počeo igrati nogomet u ranoj dobi, a njegov je potencijal ubrzo primijetila Barcelona. S 13 godina (2000. godine) je napustio mladu momčad Newell's Old Boysa i s obitelji se preselio u Europu, budući da je Barcelona ponudila da će platiti liječenje njegove deficijencije hormona rasta. Debitiravši u sezoni 2004./05., srušio je ligaški rekord za najmlađeg igrača koji je zaigrao u ligaškoj utakmici, a postao je i najmlađi strijelac u povijesti. Slijedila su velika priznanja budući da je Barcelona u Messijevoj debitantskoj sezoni osvojila prvenstvo i Ligu prvaka. Prekretnicom se pokazala sezona 2006./07.: postao je standardni prvotimac, postigavši hat-trick u El Clásicu i završivši sezonu s 14 golova u 26 ligaških utakmica. Njegova vjerojatno najbolja sezona bila je 2008./09., u kojoj je postigao 38 golova i bio sastavni dio momčadi koja je osvojila tri trofeja. U prosincu 2009. osvojio je Zlatnu loptu France Footballa,[8] nagradu World Soccera za nogometaša godine[9] i FIFA-inu nagradu za nogometaša godine.[10]

Messi je bio najbolji strijelac sa šest postignutih pogodaka, uključujući dva u finalu, Svjetskog nogometnog prvenstva mladih. Ubrzo nakon toga, postao je standardni član argentinske seniorske nogometne reprezentacije. 2006. je postao najmlađi Argentinac koji je zaigrao na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a sljedeće je godine bio osvajač srebrne medalje na Copa Américi. Na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu osvojio je zlatnu medalju, svoje prvo međunarodno priznanje.

Rani život[uredi VE | uredi]
Messi je rođen 24. lipnja 1987. u Rosariu u Argentini, u obitelji Jorgea Messija, tvorničkog radnika, i Celie (djevojački Cuccitini), honorarne čistačice.[11][12] Očeva strana obitelji potječe iz talijanskog grada Ancone odakle je njegov predak, Angelo Messi, 1883. emigrirao u Argentinu.[13][14] Ima dva starija brata Rodriga i Matíasa kao i sestru Mariu Sol.[15] Messi je s pet godina počeo igrati nogomet za Grandoli, mjesni klub koji je trenirao njegov otac Jorge.[16] Messi se 1995. preselio u Newell's Old Boys čije je sjedište u njegovu rodnom gradu Rosariu.[16] Kad mu je bilo 11, dijagnosticiran mu je manjak hormona rasta.[17] Prvoligaš River Plate pokazao je zanimanje za Messijev napredak, ali nije imao dovoljno novca za plaćanje liječenja, budući da je ono stajalo 900 dolara mjesečno.[12] Carles Rexach, sportski direktor Barcelone, saznao je za njegov talent budući da je Messi imao rođake u Kataloniji, a Messi i njegov otac dogovorili su probni rok.[12] Barcelona ga je potpisala nakon što su ga vidjeli kako igra,[18] ponudivši mu plaćanje medicinskih računa ako bi bio spreman preseliti se u Španjolsku.[16] Obitelj mu se preselila u Europu, a on je počeo igrati za omladinsku klupsku momčad.[18]

Klupska karijera[uredi VE | uredi]
Barcelona[uredi VE | uredi]
Messi je svoj neslužbeni debi u prvoj momčadi ostvario u prijateljskoj utakmici protiv Porta 16. studenog 2003. (sa 16 godina i 145 dana).[19][20] Za manje od godinu dana ostvario je svoj ligaški debi protiv Espanyola 16. listopada 2004. (sa 17 godina i 114 dana), postavši tako treći najmlađi igrač ikad koji je zaigrao za Barcelonu i najmlađi klupski igrač koji je igrao u La Ligi (rekord je u rujnu 2007. srušio njegov suigrač Bojan Krkić).[1][19] Kad je postigao svoj prvi seniorski gol za klub protiv Albacetea 1. svibnja 2005., Messiju je bilo 17 godina, 10 mjeseci i 7 dana, čime je postao najmlađi igrač Barcelone koji je postigao pogodak u La Ligi[21] sve do 2007. kad je Bojan Krkić srušio ovaj rekord, pogodivši na Messijevu asistenciju.[22]

Sezona 2005./06.[uredi VE | uredi]
"Mislim da je Messi kao ja, on je najbolji u svijetu uz Ronaldinha."
— Diego Maradona.[23]
16. rujna, drugi put u tri mjeseca, Barcelona je najavila obnavljanje Messijeva ugovora – ovaj se put radilo o povećanju plaće kao redovitom prvotimcu i produženju ugovora do lipnja 2014.[16] Messi je 26. rujna stekao španjolsko državljanstvo[24] te je konačno mogao ostvariti svoj debi u prvom razredu španjolskog nogometa. Messijevo prvo istrčavanje na domaćem terenu bilo je 27. rujna u Ligi prvaka protiv talijanskog Udinesea.[19] Navijači na Barceloninu stadionu, Camp Nou, ispratili su Messija ovacijama po njegovoj zamjeni, budući da su njegove majstorije s loptom i kombinacije s Ronaldinhom oduševile prisutne.[25]

Messi je u 17 ligaških nastupa šest puta tresao mreže, a u šest je nastupa u Ligi prvaka pogodio jedanput. Međutim, sezona mu je završila 7. ožujka 2006. nakon što je tijekom utakmice drugog kruga Lige prvaka protiv Chelsea pretrpio rupturu mišića.[26] Barcelona je sezonu završila trijumfalno, postavši prvak Španjolske i Europe.[27][28]

Sezona 2006./07.[uredi VE | uredi]

Messi na utakmici s Rangersom 2007.
Messi se u sezoni 2006./07. ustalio kao standardni prvotimac, postigavši 14 pogodaka u 26 utakmica.[29] 12. studenog, na utakmici protiv Zaragoze, Messi je slomio stopalo, što ga je udaljilo s terena tri mjeseca.[30][31] Messi se od ozljede oporavio u Argentini, a vratio se protiv Racing Santandera 11. veljače,[32] gdje je nastupio kao zamjena u drugom poluvremenu. 11. ožujka, u El Clásicu Messi je bio u vrhunskoj formi, postigavši hat-trick u remiju 3:3 kojeg je Barcelona okončala s deset igrača na terenu. Sva tri pogotka bila su izjednačujuća, a treći je postignut u sudačkoj nadoknadi.[33] Tako je postao prvi igrač nakon Ivana Zamorana (za Real Madrid u sezoni 1994./95.) koji je postigao hat-trick u El Clásicu.[34] Osim toga, Messi je i najmlađi igrač ikad koji je postigao pogodak u velikom derbiju. U nastavku je prvenstva još češće pronalazio mrežu; 11 od njegovih 14 ligaških golova u sezoni postignuto je u posljednjih 13 utakmica.[35]


Messi trenutak prije postizanja zgoditka protiv Getafea
Messi je dokazao i kako etiketa "novog Maradone" nije bila samo napuhavanje, gotovo repliciravši Maradonine najslavnije golove u istoj sezoni.[36] 18. travnja 2007., postigao je dva gola tijekom polufinala Kupa kralja protiv Getafea, od kojih je jedan bio iznimno sličan Maradoninom slavnom golu protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu 1986. u Meksiku.[37] Svjetski mediji počeli su ga uspoređivati s Maradonom, dok su ga oni španjolski nazvali "Messidona".[38] Pretrčao je otprilike istu razdaljinu, 62 metra, prešao isti broj igrača (šest, uključujući vratara), pogodio iz vrlo slične pozicije te potrčao prema korner zastavici kao i Maradona 21 godinu ranije.[36] Na konferenciji za novinare nakon utakmice, Messijev suigrač Deco je rekao: "Bio je to najbolji gol kojeg sam vidio u životu."[39] Messi je i protiv Espanyola postigao gol jako sličan onom Maradoninu kojeg je dao rukom u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. protiv Engleske. Messi se odrazio prema lopti i rukom je proslijedio pokraj vratara Carlosa Kamenog.[40] Unatoč protestima igrača Espanyola gol je priznat iako su televizijske snimke jasno ukazivale na igranje rukom.[40]

Sezona 2007./08.[uredi VE | uredi]

Messi zabija za 2-0 vodstvo Barcelone protiv Seville na Camp Nou 22. rujna 2007.
Tijekom sezone 2007./08., Messi je u jednom tjednu zabio pet golova odvevši Barcelonu među prve četiri momčadi La Lige. 19. rujna je pogodio jednom u domaćoj pobjedi protiv Lyona 3:0 u Ligi prvaka.[41] 22. rujna protiv Seville postigao je dva zgoditka,[42] a 26. rujna još dva u 4:1 pobjedi nad Zaragozom.[43] 27. veljače 2008. odigrao je svoju 100. službenu utakmicu za Barçu protiv Valencije.[44]

Nominiran je za nagradu FIFPro u kategoriji napadača.[45] U anketi internetskog izdanja španjolskih novina Marca izabran je za najboljeg igrača svijeta sa 77 posto glasova.[46] Kolumnisti iz novina El Mundo Deportivo i Sport izjavili su da bi Zlatna lopta trebala pripasti Messiju, što je potvrdio i Franz Beckenbauer.[47]

Messi je 4. ožujka tijekom utakmice protiv Celtica pretrpio rupturu mišića koja ga je izbacila s terena na šest tjedana. Bila je to četvrta ozljeda te vrste koju je Messi zadobio u posljednje tri sezone.[48]

Sezona 2008./09.[uredi VE | uredi]

Messi na utakmici protiv Deportiva
Nakon Ronaldinhova odlaska iz kluba, Messi je naslijedio njegov broj 10.[49] 1. listopada 2008., tijekom susreta Lige prvaka protiv Šahtara, Messi je pogodio dva puta u posljednjih sedam minuta, ušavši kao zamjena za Thierryja Henryja i tako preokrenuo rezultat od 1:0 na 1:2 za pobjedu Barcelone.[50] Sljedeća ligaška utakmica protiv Atlético Madrida etiketirana je kao prijateljski susret između Messija i njegova dobrog prijatelja Sergia Agüera.[51] Messi je postigao gol iz slobodnog udarca i asistirao za još jedan u pobjedi Barcelone od 6:1.[52] Messi je ponovno oduševio protiv Seville postigavši gol iz voleja s 23 metra, a zatim predriblavši vratara i pogodivši za drugi iz mrtvog kuta.[53] 13. prosinca 2008. godine, tijekom prvog Clásica sezone, Messi je pogodio za drugi gol u Barceloninoj pobjedi 2:0.[54] Završio je i kao drugi u izboru za FIFA-inog igrača godine sa 678 bodova.[55][56]

Messi je postigao svoj prvi hat-trick u 2009. u utakmici Kupa kralja protiv Atlético Madrida koju je Barcelona dobila s 3:1.[57] 1. veljače je, ušavši na poluvremenu kao zamjena, opet zabio dva važna pogotka u pobjedi Barcelone protiv Racing Santandera 1:2 nakon vodstva Racinga. Drugi od dva pogotka bio je Barcelonin 5000. ligaški gol.[58] U 28. kolu La Lige, Messi je postigao svoj 30. gol sezone u svim natjecanjima, sudjelujući u pobjedi 6:0 protiv Malage.[59] 8. travnja 2009. pogodio je dvaput u pobjedi protiv Bayerna u Ligi prvaka, postavivši tako osobni rekord od devet golova u natjecanju.[60] 18. travnja Messi je zabio svoj 20. ligaški gol sezone u pobjedi 1:0 kod Getafea, čime je Barcelona zadržala svoju prednost od šest bodova ispred Real Madrida.[61]


Michael Carrick i Messi u finalu Lige prvaka 2009.
Pri završetku Barcelonine sezone, Messi je dvaput zabio (svoj 35. i 36. gol u svim natjecanjima) te tako zapečatio veliku pobjedu od 6:2 nad Real Madridom na Santiago Bernabéuu[62] što je bio najteži poraz Reala od 1930.[63] Nakon postizanja oba gola, otrčao je prema kamerama, podigao svoj dres i pokazao majicu s natpisom Síndrome X Fràgil, kako bi pokazao suosjećanje s djecom koja pate od bolesti.[64] Messi je sudjelovao i u akciji koja je prethodila pogotku Andrésa Inieste u sudačkoj nadoknadi protiv Chelseaja u polufinalu Lige prvaka kojim je Barcelona prošla u finale s Manchester Unitedom. 13. svibnja je osvojio svoj prvi Kup kralja, postigavši jedan gol i asistiravši za druga dva u pobjedi 4:1 nad Athletic Bilbaom.[65] Pomogao je svojoj momčadi i u osvajanju dvostrukog naslova konačnim trijumfom u La Ligi. 27. je svibnja pomogao Barceloni da odnese i trofej Lige prvaka postigavši drugi pogodak u 70. minuti; postao je i najbolji strijelac Lige prvaka s devet golova.[66] Osvojio je i nagrade UEFA-e za najboljeg napadača i igrača Lige prvaka čime je zaokružio fantastičnu europsku sezonu.[67] Ta je pobjeda označila trostruki trijumf Barcelone koja je u jednoj sezoni osvojila Kup kralja, La Ligu i Ligu prvaka,[68] te postala prvi španjolski klub koji je ikada osvojio tri naslova.[69]

Sezona 2009./10.[uredi VE | uredi]
Nakon osvajanja europskog Superkupa 2009., Barcelonin menadžer Josep Guardiola priznao je kako je Messi vjerojatno najbolji igrač kojeg je ikada vidio.[70]

Messi je 18. rujna potpisao novi ugovor s Barcelonom, do 2016. te s otkupnom klauzulom od 250 milijuna eura, čime je postao najplaćeniji igrač u La Ligi sa zaradom koja se kreće oko 9,5 milijuna eura godišnje.[71][72] Četiri dana kasnije, 22. rujna, Messi je postigao dva gola i asistirao za još jedan u Barçinoj pobjedi od 4:1 protiv Racinga u prvenstvu.[73] 29. rujna je postigao svoj prvi europski gol sezone u 2:0 pobjedi nad Dinamo Kijevom.[74]

1. prosinca nogometni magazin France Football objavio je kako je Messi dobitnik Zlatne lopte s 473 boda, 240 više od drugoplasiranog Cristiana Ronalda.[8] 10. prosinca časopis World Soccer proglasio ga je nogometašem godine.[9] Messi je sezonu nagrada zaključio 21. prosinca trećim najvećim priznanjem, FIFA-inom nagradom za nogometaša godine.[10]

Messi je u posljednjem mjesecu 2009. s Barcelonom nastupio i na Svjetskom klupskom prvenstvu. Barcelona je natjecanje kao europski prvak započela u polufinalu, gdje je svladala meksički Atlante, a u finalu argentinski Estudiantes. Messi je postigao dva pogotka, po jedan u svakoj utakmici, a drugi je ujedno odlučio pobjednika turnira.[75][76] Proglašen je i najboljim igračem turnira.[77] Messi je 10. siječnja 2010. postigao svoj prvi hat-trick u 2010., ali i u sezoni, protiv Tenerifea u pobjedi 0:5.[78] 17. siječnja je zabio svoj 100. gol za klub u 4:0 pobjedi protiv Seville.[79]

Zatim je ostvario niz od 11 pogodaka u pet utakmica. Prvo je pogodio u 84. minuti protiv Málage za pobjedu 2:1, a zatim dva gola protiv Almeríje u remiju 2:2. Uslijedio je tjedan u kojem je bio strijelac osam pogodaka; započeo je hat-trickom protiv Valencije u domaćoj 3:0 pobjedi, nastavio se u Ligi prvaka s dva gola Stuttgartu u pobjedi 4:0, kojom je Barcelona osigurala plasman u četvrtfinale,[80] te sve zaključio novim hat-trickom Zaragozi u gostujućoj pobjedi od 4:2,[81] postavši tako prvi Barcelonin igrač koji je u prvenstvu postigao dva uzastopna hat-tricka.[82] Protiv Osasune 24. ožujka odigrao je svoju 200. službenu utakmicu za Barcelonu. 6. travnja po prvi je put u karijeri postigao četiri gola u jednoj utakmici u pobjedi 4:1 protiv Arsenala u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka. Tako se izjednačio s Rivaldom kao Barcelonin najbolji strijelac u tom natjecanju.[83] Messi je 10. travnja postigao svoj 40. gol sezone kad je bio strijelac prvog pogotka u gostujućoj pobjedi od 2:0 protiv Real Madrida u El Clásicu.[84]
Sezonu je u španjolskoj ligi završio kao najbolji strijelac s 34 gola, čime je izjednačio Ronaldov klupski rekord po broju pogodaka u jednoj ligaškoj sezoni, postavljen u sezoni 1996./97. Osim toga, postao je i dobitnik Zlatne kopačke kao najbolji strijelac europskih liga.[85]

Sezona 2010./11.[uredi VE | uredi]
Dana 21. kolovoza 2010. godine zabio je hat-trick u pobjedi od 4:0 nad Sevillom u finalu španjolskog superkupa (u prvoj utakmici je Sevilla pobjedila 3:1) te tako osigurao prvi trofej Barceloni na startu nove sezone.

19. rujna 2010. godine Messi je pretrpio ozljedu gležnja nakon nesmotrenog starta Ujfalušija u utakmici trećeg kola španjolske lige protiv Atletico Madrida. Prve prognoze su govorile o lomu gležnja što bi značilo izbivanje s terena od najmanje 6 mjeseci. No srećom sljedećeg dana magnetska rezonanca je pokazala da je riječ o lakšoj ozljedi tj. o uganuću ligamenata gležnja desne noge.[86] U sljedećoj ligaškoj utakmici protiv UD Almeríje Messi je zabio svoj drugi hat-trick sezone u visokoj pobjedi Barcelone 8:0. Drugi njegov pogodak u toj utakmici mu je bio jubilarni 100-i gol u La Ligi.[87] Početkom 2011. godine na svečanoj gala večeri u Zurichu Messi je drugu godinu zaredom osvojio Zlatnu loptu ispred svojih momčadskih kolega Xavija i Inieste s 22.65% glasova.[88] 5. veljače 2011. godine Barcelona je postavila rekord s najviše uzastopnih pobjeda u prvenstvu a on je iznosio 16 utakmica, nakon što su pobijedili Atletico Madrid s 3:0 na Camp Nouu.[89] Sva tri pogotka u toj utakmici je zabio je naravno Messi te mu je to bio treći hat-trick sezone. Nakon utakmice je izjavio: "čast je srušiti rekord koji postavljen od igrača kao što je "Di Stefano" i ako je rekord postojao tako dugo to je zato što ga je teško ostvariti a mi smo uspijeli zahvaljujući pobjedama nad vrlo jakim ekipama"[90]

Nakon što mjesec dana nije uspio postići pogodak, zabio je u ligaškom susretu protiv UD Almerije svoj 47. gol u sezoni , čime je izjednačio svoj klupski rekord od prošle sezone.[91]12. travnja 2014. godine nadmašio je taj rekord u susretu lige prvaka zabivši gol protiv Šahtara čime je postao igrač koji je zabio najviše golova u jednoj sezoni u povijesti kluba.[92]23. travnja 2014. godine Messi je postigao svoj 50. gol u sezoni u pobjedi nad Osasunom 2:0, nakon što je ušao u igru u 60. minuti.Završio je sezonu osvojivši La ligu i s 31 golom je zauzeo 2. mjesto na ljestvici najbolji strijelaca lige iza Ronalda koji je zabio 40. Bio je prvi na ljestvici najboljih asistenta s 18 asistencija u sezoni. 20. travnja 2014. godine Barcelona je u finalu Kupa kralja izgubila od vječnog rivala Real Madrida , a jedini gol na utakmici zabio je Cristiano Ronaldo. Messi je turnir završio sa 7 golova i podijelio je prvo mjesto najboljeg strijelca s Ronaldom. [93]

U prvoj utakmici polufinala Lige prvaka protiv Real Madrida, Messi je ubilježio nezaboravan nastup. U pobjedi Barcelone od 2:0 Messi je zabio oba pogotka a posebno je fascinantan drugi gol. Naime Messi je uzeo loptu na polovici igrališta i sjurio se prema golu Reala. Nanizao je nekoliko igrača u svom poznatom slalomu i na kraju matirao golmana.Kasnije je taj pogotak proglašen najljepšim u toj fazi natjecanja.[94] U finalu lige prvaka na Wembleyu Messi je pomogao Barceloni da dođe do svog 4. naslova u povijesti tog natjecanja. U finalu protiv Manchester Uniteda Messi je zabio jedan gol i dao svoj doprinos u pobjedi. To mu je bio 12. gol u ligi prvaka te sezone.[95] Messi je završio sezonu 2010/11. s 53 gola i 24 asistencije i svim natjecanjima ukupno.

Sezona 2011./12.[uredi VE | uredi]
Započeo je sezonu osvojivši španjolski super kup protiv Real Madrida gdje je postigao ukupno 3 gola i 2 asistencije u dvije utakmice, s ukupnim rezultatom 5:4.[96] Sljedeća utakmica bila je protiv Porta u finalu europskog superkupa. Barcelona je pobijedila s 2:0 a Messi je odigrao sjajnu utakmicu i postigao pogodak u jedinom natjecanju u kojem nije do tada.[97] Svojom igrom osvojio je i FIFA-inu Zlatnu loptu (FIFA Ballon d'Or) i nagradu za nogometaša godine. Iako su mnogi hvalili njegov uspjeh, neki su kritizirali njegov neuspjeh s argentinskom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoafričkoj Republici.[98] Nakon što je primio nagradu, kao i uvijek zahvalio se na glasovima međunarodnih nogometnih trenera i kapetana reprezentacija.[98]

Reprezentativna karijera[uredi VE | uredi]
U lipnju 2004. debitirao je za Argentinu, odigravši za reprezentaciju do 20 godina prijateljsku utakmicu protiv Paragvaja.[99] 2005. je bio dio momčadi koja je osvojila svjetsko prvenstvo mladih u Nizozemskoj. Na istom je natjecanju osvojio Zlatnu loptu, nagradu za najboljeg igrača turnira, i Zlatnu kopačku, nagradu za najboljeg strijelca.[100]

17. kolovoza 2005. s 18 je godina odigrao svoju prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju protiv Mađarske. Trebao je biti zamijenjen u 63. minuti, ali je isključen u 65. jer je sudac Markus Merk smatrao kako je laktom udario braniča Vilmosa Vanczáka, koji je vukao Messija za dres. Odluka je bila prijeporna, a Maradona je čak tvrdio kako je unaprijed smišljena.[101][102] Messi se vratio u momčad 3. rujna u kvalifikacijskom porazu Argentine 1:0 u gostima kod Paragvaja. Prije utakmice je izjavio: "Ovo je moj ponovljeni debi. Prvi je bio malo prekratak."[103] Zatim je protiv Perua odigrao prvu utakmicu za reprezentaciju od prve minute; nakon utakmice Pékerman je opisao Messija kao "dragulj".[104]

28. ožujka 2009., u kvalifikacijskoj utakmici protiv Venezuele, Messi je po prvi put nosio dres s brojem 10. Bila je to prva službena utakmica Diega Maradone na klupi Argentine. Argentina je pobijedila 4:0, a Messi je postigao prvi pogodak.[105]

Svjetsko prvenstvo 2006.[uredi VE | uredi]
Ozljeda koja ga je na kraju sezone 2005./06. na dva mjeseca udaljila s terena ugrozila je njegovo pojavljivanje na Svjetskom prvenstvu. Messi je 15. svibnja 2006. ipak izabran u argentinsku selekciju. Igrao je u posljednjoj utakmici prije prvenstva s argentinskom U-20 reprezentacijom 15 minuta te prijateljsku utakmicu s Angolom od 64. minute.[106][107] S klupe je promatrao prvu utakmicu Argentine protiv Obale Bjelokosti.[108] U sljedećoj utakmici protiv Srbije, Messi je postao najmlađi igrač koji je predstavljao Argentinu na svjetskom prvenstvu kad je u 74. minuti ušao kao zamjena za Maxija Rodrígueza. Nekoliko trenutaka nakon ulaska asistirao je Hernanu Crespu te postigao pogodak u pobjedi 6:0, čime je postao najmlađi strijelac na turniru i šesti najmlađi u povijesti svjetskih prvenstava.[109] Messi je u remiju 0:0 s Nizozemskom zaigrao od prve minute.[110] U osmini finala protiv Meksika, Messi je ušao kao zamjena u 84. minuti, kad je rezultat bio 1:1. Postigao je pogodak, ali je on poništen zbog zaleđa[111][112] nakon čega je Argentina prošla dalje u produžetku. Trener Pékerman ostavio je Messija na klupi u četvrtfinalnom okršaju protiv Njemačke, koju su izgubili s 4:2 na jedanaesterce.[113]

Copa América 2007.[uredi VE | uredi]

Messi na Copa Américi 2007.
Svoju prvu utakmicu na Copa Americi 2007. odigrao je 29. lipnja 2007., kad je Argentina u prvoj utakmici porazila Sjedinjene Države s 4:1. Messi je u toj utakmici pokazao svoje playmakerske vještine: pripremio je gol za napadača Hernána Crespa te nekoliko puta zaprijetio američkom golu. Tevez ga je zamijenio u 79. minuti i zabio nekoliko minuta kasnije.[114]

Drugu je utakmicu odigrao protiv Kolumbije, u kojoj je izborio jedanaestarac koji je Crespo pretvorio u izjednačenje 1:1. Sudjelovao je i u akciji za drugi pogodak Argentine budući da je fauliran ispred šesnaesterca, nakon čega je Juan Roman Riquelme pogodio iz slobodnog udarca i povisio vodstvo Argentine na 3:1.[115]

U trećoj utakmici protiv Paragvaja trener je odmarao Messija jer se Argentina već plasirala u četvrtfinale. U 64. je minuti zamijenio Estebana Cambiassa dok je rezultat bio 0:0. U 79. je minuti pripremio gol za Javiera Mascherana.[116] U četvrtfinalu, protiv Perua, Messi je postigao drugi gol nakon Riquelmeova dodavanja u pobjedi 4:0.[117] U polufinalnom okršaju s Meksikom, Messi je postigao pogodak lobom preko Oswalda Sancheza u pobjedi Argentine 3:0.[118] Argentina je u finalu s 3:0 poražena od Brazila.[119]


Messi na utakmici protiv Brazila na Olimpijskim igrama 2008.
Olimpijske igre 2008.[uredi VE | uredi]
Nakon što je zabranila Messiju da zaigra za svoju zemlju na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu,[120] Barcelona je pristala pustiti ga nakon razgovora kojeg je održao s Josepom Guardiolom.[121] Pridružio se momčadi Argentine i postigao prvi gol u pobjedi 2:1 protiv Obale Bjelokosti.[121] Zatim je postigao prvi zgoditak i asistirao Ángelu Di Maríi u drugoj utakmici u pobjedi 2:1 u produžetku protiv Nizozemske.[122] Nastupio je i u polufinalnom susretu protiv Brazila, kojeg je Argentina dobila 3:0 i tako prošla u finale.[123] U utakmici za zlatnu medalju, Messi je ponovno asistirao Di Maríi za jedini pogodak u pobjedi protiv Nigerije.[124]

Svjetsko prvenstvo 2010.[uredi VE | uredi]
Nakon uspješne klupske sezone s Barcelonom Messi se pronašao na popisu izbornika Diega Maradone za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici,[125] gdje je reprezentacija smještena u skupinu B s Grčkom, Južnom Korejom i Nigerijom.

U prvom kolu, 12. lipnja, u pobjedi 1:0 protiv Nigerije Messi je odigrao svih devedeset minuta i propustio nekoliko izglednih prilika.[126] 17. lipnja, u drugom kolu protiv Južne Koreje, sudjelovao je u akcijama za sva četiri pogotka Argentine u pobjedi 4:1 te pomogao Gonzalu Higuainu da postigne hat-trick.[127] Odigrao je i cijeli susret trećeg kola protiv Grčke (pobjeda 2:0) te je proglašen igračem utakmice.[128]

U osmini finala protiv Meksika bio je asistent za prvi gol Carlosa Teveza u pobjedi 3:1. Gol je priznat iako je bilo jasno da je postignut iz zaleđa.[129] Messi je Svjetsko prvenstvo završio u četvrtfinalu, kad je Argentina doživjela poraz od Njemačke 4:0.[130]

Copa América Centenario i oproštaj[uredi VE | uredi]
Nogometaši Argentine svladali su reprezentaciju Venezuele s 4-1, čime je se ova reprezentacija pridružila reprezentacijama SAD-a i Kolumbije u polufinalu Copa Américe Centenario, što se održava na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Argentinska reprezentacija je na stadionu u Foxboroughu, predgrađu Bostona, gdje svoje domaće utakmice igra NFL momčad New England Patriots, već u prvom poluvremenu dvoboja s Venezuelom imali dva pogotka prednosti zaslugom dvostrukog strijelca Gonzala Higuaína. U 60. minuti je Gaitán asistirao Messiju za treći argentinski pogodak. Messi je se svojim pogotkom izjednačio na listi najboljih argentinskih strijelaca s dotada vodećim Gabrielom Batistutom. Obojica su tada imali 54 pogotka u reprezentativnom dresu.[131] U finalu, Argentina nije uspjela savladiti Čile, koji su ponovno bili uspješniji od Gaučosa te su obranili naslov prvaka Južne Amerike. Nakon 120 minuta bez pogodaka o pobjedniku su još jednom morali odlučivati jedanaesterci. Prvi jedanaesterac Argetine je pucao Messi, no njegov je udarac, završio u tribinama. Nakon poraza u završici, Messi je se oprostio od reprezentacije. "Donio sam odluku, reprezentacija je za mene završena priča. Učinio sam sve što sam mogao, a boli što nikad nisam postao prvak. Vjerujem da sam ovu odluku donio u svoje ime i u ime mnogih koji su to priželjkivali. Trudio sam se, pokušavao, ali jednostavno nije išlo", rekao je Messi.[132]