Prema definiciji Konvencije UN-a za suzbijanje dezertifikacije (UNCCD) dezertifikacija je degradacija tla u sušnim, polusušnim i umjereno vlažnim dijelovima svijeta. Osim tla ona utječe na vode te smanjenje biološke proizvodnje ekosustava. Područja dezertifikacije se najčešće podudaraju s polupustinjama, savanama i stepama gdje se problem, u kombinaciji s vrlo teškim socio-gospodarskim čimbenicima, iskazuje u najžešćoj i za stanovništvo najpogubnijoj mjeri. Ovaj je problem postao predmetom interesa UN-a i stručnjaka tijekom i nakon velike suše u Sahelu (Afrika) 1968. – 1973. godine kada je umrlo više od 200 000 ljudi i nekoliko milijuna grla stoke. Poljoprivreda je propala u pet država koje i danas drže visoka mjesta na ljestvici najsiromašnijih na svijetu (Etiopija, Sudan, ČAD, Nigerija i Somalija).
Vrste i geografski opseg
Stručnjaci razlikuju dva osnovna tipa dezertifikacije. Glavni tip, često s najvećim posljedicama za stanovništvo i regionalno gospodarstvo, je promjena životom bogatog i plodnog krajolika u beživotni krajolik s tlom smanjene plodnosti i osiromašenom biološkom raznolikošću. Nešto rjeđi je širenje pješčanih pustinja preko njihovih rubnih pojaseva na okolna područja u neposrednoj blizini.
Dezertifikacija najviše prijeti područjima suhih klima i klima s izrazitim sušnim razdobljima, poput pustinjskih i stepskih klima, te savanske klime. Prema spoznajama UN-a ugrožene površine sve su veće. Procjenjuje se da je danas dezertifikacijom zahvaćeno oko ¼ svjetskog kopna. To je problem koji utječe na živote oko 1 milijarde ljudi u više od 100 država. Najugroženija su područja oko Sonore (SI Meksiko s nastavkom u SAD), Atacame (J. Amerika), pustinjskog pojasa od Atlantskog oceana na zapadu do obale Tihog oceana na istoku (uz Saharu, u JZ i središnjoj Aziji), Kalaharija i Namiba u Africi i veći dio Australije (osim vlažnog sjevera). Ako uspoređujemo kontinente, najugroženija je Afrika u kojoj je 2/3 teritorija sušno i polusušno. No veliki dio tih područja je nenaseljen ili rijetko naseljen. Zbog velike gustoće naseljenosti i stalnog porasta pritiska na okoliš izazvanog brzim rastom broja stanovnika, dezertifikacija najveći utjecaj na stanovništvo i gospodarstvo ima u Aziji. U raznim izvorima kao primjer najčešće se spominje Kina, posebno njeni sušni sjeverni dijelovi.
Slika 1: Geografska karta regija pogođenih i ugroženih dezertifikacijom
Slika 2: Regionalizacija Afrike s obzirom na ugroženost dezertifikacijom
Glavni uzroci
Danas su svi stručnjaci složni u tvrdnji da je dezertifikacija antropogeno uvjetovani proces – izazvan štetnim djelovanjem ljudi na fizičko-geografske čimbenike u okolišu. Oni su različiti od regije do regije ovisno o gospodarskim prilikama, pritiscima stanovništva i gospodarstva (posebno poljoprivrede i šumarstva) na osjetljivi okoliš. Te aktivnosti na neodrživim i za okoliš štetnim osnovama mogu uništavati prirodnu vegetaciju, ugrožavati stabilnost i plodnost tla, mijenjati kapacitet tla za vodu što dovodi do njegovog pretjeranog isušivanja.
Jedan od „okidača“ dezertifikacije su klimatske promjene, čiji su uzroci i prirodni i antropogeno izazvani. Spomenimo sve dulje i izrazitije suše čiji uzroci su i prirodne promjene, ali i globalno zatopljenje izazvano zagađenjem atmosfere.
Najpogubniji utjecaj ima nekoliko problema prisutnih kako u razvijenim, tako i u nerazvijenim regijama i državama. Jedan od najčešćih je neodrživo iskorištavanje tla. Nepravilna obrada postojećih obradivih površina brzo ih „troši“ do iscrpljenja. Brzim porastom broja stanovnika jača potreba za povećanjem površina oranica, voćnjaka, vrtova, pašnjaka… Veliki se dio novih obradivih površina u nerazvijenim državama još uvijek osigurava krčenjem i paljenjem prirodne vegetacije koji izazivaju slabljenje čvrstoće tla i veću podložnost eroziji. Konačni rezultat je osiromašenje tla. Osim u sušnim, takvo se osiromašenje tla može javiti i u humidnim (vlažnim) područjima uslijed opsežne deforestacije – paljenja ili krčenja šuma radi korištenja drveta kao sirovine ili robe za prodaju, za ogrijev ili stvaranja obradivog ili građevinskog zemljišta. Najpoznatiji takvi primjeri u svijetu su Madagaskar i Amazonija. Takvih se primjera može naći i u Hrvatskoj. Prisjetimo se samo ogoljelih padina naših primorskih planina i otoka. Poseban problem u novijem razdoblju su i požari čiji je porast u pojedinim dijelovima svijeta i te kako vidljiv.
Slika 3a i b: Primjer snažne linijske erozije i dezertifikacije nakon uklanjanja šume (deforestacije) na Madagaskaru (klikni za veći prikaz).
U dijelu afričkih država padom kolonijalizma i uspostavljanjem neprirodnih granica nastupili su problemi kada su nasilno prekidane trase stoljetnih migracija stočara. Do stvaranja tih političkih prepreka oni su pratili smjene vegetacije s izmjenom kišnih i sušnih razdoblja i na taj se način prilagođavali prirodnim uvjetima u okolišu koji su stoci osiguravali hranu i vodu. Zbog zabrane prelaska državnih granica oni su prisiljeni zadržavati se na manjem prostoru kojeg gaženjem i pretjeranom ispašom iscrpljuju do stupnja neplodnosti tla. Pojačano gaženje tla od strane brojne stoke koja se zadržava na ograničenom području zbog zbijanja čestica tla smanjuje njegov kapacitet za vodu. U površinskom dijelu zbog toga jača sušenje tla te nastaje deblji prašinasti sloj kojeg s lakoćom odnosi vjetar (eolska erozija). Iz tako oslabljenog tla stoka pri paši lakše čupa i korijenski sustav biljke čime se čvrstoća još više slabi, a podložnost eroziji jača. Problem je izražen i na padinama gdje je pojačano spiranje tla i hranjivih tvari iz tla djelovanjem vode i padalina.
Slika 4: Uzroci i posljedice dezertifikacije
Slika 5: Migracije vegetacije, ljudi i stoke izazvane izmjenama kišnih i sušnih razdoblja
U razvijenim državama dezertifikacija se javljala na intenzivno oranim površinama gdje je uklanjanjem vegetacije narušena prirodna ravnoteža. Najdrastičniji primjer je „Dust bowl“ ili „Prašne tridesete“ na Srednjem zapadu u SAD-u i Kanadi. Tako je popularno nazvano razdoblje druge polovice 30-ih godina 20. stoljeća kada je niz pješčanih oluja poharao to veliko područje. Prije intenzivnijeg naseljavanja prirodna travnata vegetacija prerije uspješno je štitila površinski sloj tla od pretjeranog isušivanja i erozije. Uvođenjem strojeva u poljoprivredu od koje se s porastom stanovništva traži sve veća proizvodnja, dolazi do velikog širenja oranica. Preorano tlo izgubilo je prirodnu zaštitu i čvrstoću, a dodatno je oslabljeno uzastopnim sušama koje su regiju pogodile nekoliko godina za redom. Posljedice su bile propast stotina tisuća farmera i velike migracije stanovništva koje odlazi iz opustošenih nizina. Opće gospodarsko stanje bilo je dodatno pogoršano gospodarskom krizom tridesetih godina koja je bila u punom jeku.
Nema komentara:
Objavi komentar